Amira Medunjanin, glazbenica i interpretatorica bosanskog sevdaha, nastupila je u Areni Zagreb pred nekoliko tisuća posjetitelja u jedinstvenom aranžmanu – u pratnji Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije i svog trija, Boška Jovića na gitari, Marija Rašića na basu i Antonija Vrbičkog na harmonici.
Izlaskom na pozornicu Amira je publici dala do znanja da joj nije lako stati pred ovoliki auditorij Arene Zagreb, najveće dvorane u Hrvatskoj. I bez obzira što nije bio full house, odnosno što se okupilo par tisuća posjetitelja, Amira je svako srce milovala, svaku dušu dodirnula i napustila pozornicu kao pobjednica večeri. Nije Amira samo interpretatorica sevdaha, ona i na sebi svojstven način obrađuje pjesme koje su bile i ostale evergreeni, a uoči ovog koncerta otkrila je i svoju autorsku pjesmu i najavila autorski album. Šteta što pjesmu “Kada bi bila” nije izvela na ovoj velikoj pozornici, sjajno bi se uklopila, ali bilo je dovoljno materijala da se zaplače, zapjeva i napusti Arena uz osmijeh na licu.
Foto: Nikola Knežević
Dvadesetak pjesama je bilo na repertoaru. Bili su tu sevdah klasici “Kad ja pođoh na Benbašu”, “Moj dilbere”, “Snijeg pade na behar, na voće”, u dvorani se osjetio i duh Silvane Armenulić pa smo čuli “Rane moje”, bile su tu i druge pjesme koje je ranije obrađivala i izvodila, a odišu tradicijom – “Jano mori”, “Oj, meglica”, “Sve ptičice zapjevale”. S Markom Kutlićem prisjetila se i Indexa, a on je puni kapacitet svojeg vokala ispustio iz pluća i glasnica kroz pjesme “Balada” i “Da sam ja netko”. Tu se priključio i mladi violinist Matej Mihaljević u čijoj pratnji je Amira otpjevala pjesmu “Gde si dušo, gde si rano”. Još jedna mlada gošća, Lu Jakelić, dotaknula se Zdravka Čolića u pjesmi “Ti si mi u krvi”, a izvela je i svoju “U mraku oceana”. Orkestar cijelo vrijeme nježno prati glazbenike, a virtuozi Boško, Mario i Antonio ostavljaju one divne rane u našoj duši, kako u nježnijim tako i u nešto energičnijim pjesmama. “Vranjanka” je zavladala Arenom, ali i “Cetina”, ona u izvedbi Klape Motovun, još jednog gosta koji je s Amirom s pozornice prekrasno izveo i Gibonnijevu “Tija bi te zaboravit”.
Foto: Nikola Knežević
Zaista divna večer, puna emocija, pjesama koje su stvarale glazbenu povijest naših krajeva, pjesama koje će vječno biti žive. Za kraj, himna “Što te nema”. I zapravo je nevjerojatno. Postoje osobe za koje se pitamo što ih nema u našem životu, naše ljubavi, postoje bol i patnja uzrokovane neostvarenim ljubavima ili naglo prekinutim ljubavima, ali zato nikada ne možemo izgubiti glazbu. Ona je uvijek tu, sveprisutna, svemirska, spiritualna, platonska. I unikatna je baš kao što je i Amira unikatna. Zvučna slika u Areni Zagreb je sjajno pratila priču, a cijela produkcija je bila u skladu s glazbom, dostojanstveno i bez pretjerivanja. Hvala, draga Amira.
Foto: Nikola Knežević
