Pred sam kraj godine Croatia Records je izbacila na tržište nekoliko novih albuma, a da nisu iz kategorije remasteriranih reizdanja svoga kataloga.
Dovoljno da podignem glavu, načulim uši i naoštrim pero. No, blago rečeno, Croatia Records je ovim izdanjima pokazala svoju sjenu na negdašnjeg diva iz Dubrave (Jugoton) kada su gotovo cjelokupnu scenu domaće glazbe držali u šaci. Bili su tako moćni prepustiti neka velika imena svojim više ili manje “jakim” konkurentima kao što su PGP RTB (pod čijem okrilju je dovoljno spomenuti EKV, Čorbu i Bajagu), RTLJ (opet EKV, ali i mnoštvo legendarnih izdanja, Videosex, Atomsko sklonište, Pankrti…), Helidon (Lačni Franz, Buldožer) itd. Danas ispada da Croatia Records tek kupi mrvice malenog kolača u okviru pop glazbe, dok mnogo manji ali agilniji izdavači, a možda i zbog prisnijeg odnosa s izvođačima imaju daleko bolji “ulov”. Iako je nezahvalno, pa i neodgovorno u ovom trenutku uspoređivati nekadašnja desetljeća sa sadašnjim trenutkom, mora se priznati da ova izdanja više govore o stanju Croatia Recordsa.
To je prvi razlog zašto tri albuma stavljam u jednu recenziju, dok drugi razlog stoji na činjenici da je puno lakše pisati o odličnim albumima nego o izvođačima i izdanjima koji se nalaze na “zlatnoj sredini”, a da bi se bilo kako izbjegle negativne riječi, iziskuje popriličan napor. S lošim izdanjima mi je najlakše. O njima neću trošiti niti vrijeme niti riječi. Takvim “vampirima” koji vrijeđaju intelekt nije mjesto u mojim redcima.
Započeo bih s pločom koja me je najviše zanimala iz ovog paketa, a to je Grgur Višić, mladi zagrebački kantautor koji se predstavlja albumom “Traženja”. Možda sam malo isuviše očekivao, možda sam toga dana bio ustao na lijevu nogu, pa sam radije ostavio album da se “paca” nekoliko dana dok me ne prođe zimska melankolija. Taj potez već godinama vješto koristim, valjda iz životnog iskustva, pa sam drugim preslušavanjem ipak došao do drugačijeg zaključka. Još jedan album “generacije bez refrena” ima nešto originalno u svojim vokalnim rješenjima, no tekstovi me nisu pretjerano imresionirali. Čak pomalo vidim sebe u tim njegovim srednjim 20-im, s čvrstim stavom o svojoj besmrtnosti koju stvaram u skicama i zapisima koje danas kad čitam, mogu iskazati veliku zahvalnost svojim mentorima, ali i nepostojanju društvenih mreža kako bih se danas morao sramotiti nevješto se skrivajuči iza prozirne zavjese svoga neiskustva. No, ta škola je svakome itekako potrebna pa Grguru (koji ima jakog potencijala) pa ovako pišem da mu ne ponestane daha kada malo pokrene klesati svoje za sada skromne vokalne sposobnosti i pomalo kaotične tekstove. Bilo bi žalosno kad bi sljedeći album dobio predikat “Traženje II”. Više bih volio čuti samopreispitanog autora u novom djelu “Istraživanja” kada malo dozrije i samosvjesno izbaci dijelove koji ga vuku u sjenu.
Elma je sa svojom “Zemljom” dosta drugačija priča. Kad sam čuo naslovnu pjesmu s kojom započinje album rekoh sebi; “Pa neće valjda Vaya Con Dion Gipsy stil vladati ovim albumom. To mogu izdržati tek tri pjesme. Srećom, nakon tog uvoda Elma kreće u nježnu, nadahnutu interpretaciju. Vladarica je ovog svijeta. Baršunastog, zadimljenog glasa, na trenutke (pomalo nevješto) dodirne nečim što bi se moglo nazvati zaraznim refrenom. No, što album ide dalje, moja razmišljanja o njemu postaju podvojena. Pa je i ova ploča otišla na nekoliko dana u ostavu, da se malo note i slogovi stope u jednu čvrstu kompaktnu masu. Jer ako staviš premalo ili previše slada, nestat će željenog sklada. Pauza je možda bila nedovoljna, podvojeni osjećaji ostali, a ja nikako naći riječi koje bi bile dovoljno nježne poput albuma, a izbjeći grubosti koje bih u nekom mahnitom pisanju mogao neodgovorno ispljuniti. Album je tek “Zemlja”, a ne projektil “Zemlja-Zrak”, no Elma popratnim tekstom i ne misli raditi destruktivno-angažirane projekte iako (pomalo naivno) s puno nade i pozitive nastoji predočiti svoj stav o nužnosti djelovanja pri spašavanju jedinog nam doma. Za mene je uvijek bilo kakva želja i inicijativa toga tipa simpatična i poželjna, no ipak pripadam generaciji koju se još koliko toliko slušalo. No, u svim teškim vremenima ispada da “pametniji popuštaju”, pa zato i imamo ono što gledamo i slušamo svakodnevno. Elma, nastavi tako, svaka priča, makar bila i utopijska, ako se ispriča nekoliko puta, postaje opipljiva. Ne odustati, ali kao i kod Grgura, još malo tesati zanat, vježbati, vježbati i vježbati. Ne bih da završiš na nekom radnom mjestu koji te neće ispunjavati.
Na kraju veterani iz Valjeva, Neverne bebe (album “Hodaj”), vjerovali ili ne već osmi, ali prvi u HR i prvi na vinilu. Prvo slušanje… zaspao sam nakon dvije pjesme. Drugi dan, ponovno slušanje, zaspao sam, mogu se kladiti na istom taktu. Treći dan sam popio nekoliko kava više no inače i stojički poslušao album. Čak i dok sam stajao, san me hvatao na istom taktu, pa sam pomislio da su nas ovi Valjevčani tajnim zvukom, nečujnim za ljudsko uho odlučili hipnotizirati. Ovaj psihološki napad sam izdržao, a onda se otvorio album. Ono što sam prespavao predhodna dva puta, sad pjevušim, iako se mogu kladiti kako svjesno nisam čuo ove pjesme. Nakon preslušavanja albuma morao sam ponoviti svoja regionalno-geografska znanja i vidjeti gdje se nalazi to Valjevo, koliko velik je grad i čime se još mogu podičiti. Da ne ispadne kako su članovi Nevernih beba odrasli u svakoj valjevskoj ulici poput Dade Topića koji ima rodbinu u svakoj ulici rodne malene Nove Gradiške, grada u kojem nije niti živio. Ovo je dobar album od vrlo dobrog i iskusnog kolektiva. Ali toliko nisam impresioniran (vidi-vidi, već drugi put koristim ovu riječ u jednom tekstu) kako bih sad potrošio nekoliko sati preslušavajući njihove ranije albume. Ovaj anatski album je dobrodošao na ovim prostorima jer mi ovdje nemamo takvih bendova, a oni u Srbiji imaju barem dva. Neverne bebe i Pilote. Ali vjerujem da svaki Valjevčanin može biti ponosan na ovaj bend. Ipak biti na sceni toliko dugo, pa još diskografski preći granicu, nije mala stvar. Čak štoviše, ovo je teška borba, kako bi se Elma, a vjerujem i Grugur složili, u zajedničkom nastojanju kako načiniti svijet jednim boljim mjestom.
E sad, meni su svi albumi jednako vrijedni pa dajem desetku, ali pošto je ovdje maksimalna ocjena 5, morat će se međusobno dogovoriti koliko će tko uzeti. Pa na kraju jednu stvar koju moram ponoviti, o lošim i prosječnim stvarima ne pišem, a zapravo bih se možda trebao prestati držati stava “pametniji popušta”.