Idoli – “Retko te viđam sa devojkama” (1980.) (9/15) – Music Box – Glazbeni portal

Autor

KATEGORIJA

PODIJELI


KOLUMNA: Dečaci koji obećavaju: Idoli – “Retko te viđam sa devojkama” (1980.) (9/15)

Kolumna pred vama pokušaće da u sledećih godinu dana, svake poslednje nedelje u mesecu, odgovori na pitanje koje su rokenrol pesme iz zajedničke jugoslovenske zaostavštine i dalje aktuelne? Svedoci smo da je preko YouTubea i streaming servisa celokupna stara muzika postala instantno dostupna. Tim je važnije pitanje – šta od te baštine, ako išta, ima još uvek smisla?

Naša teza biće da je period pre, za vreme i oko „novog talasa“ (1979. – 1982.) dao niz autora i kompozicija koje su postale deo opšte kulture na ovim prostorima. Odabrali smo za vas 15 pesama koje su verovatan vrhunac rada ključnih bendova iz tog perioda, grupa što su inspirisale najveći deo današnje misleće muzičke scene, postajući deo svačijeg odrastanja.

Zašto je to bitno? Ovi primeri nam na našem jeziku pokazuju kako popularna muzika može biti nešto više od zabave, nešto što opisuje kako stvarno živimo.

Dragan Ambrozić

Dečaci koji obećavaju:

Idoli – “Retko te viđam sa devojkama” (1980)

Kad se krajem 1980. pojavio singl grupe Idoli – “Maljčiki / Retko te viđam sa devojkama” (Jugoton), to je delovalo kao najava novog doba, i to zbog obe pesme, koje su odjeknule kao diverzije u širokoj javnosti, nenaviknutoj na ovako inteligentne, provokativne umetničke istupe na radiju. Ali jedna od te dve je ostala subverzivna, a druga se pretvorila u bezopasno sećanje na “bolju prošlost”.

Daleko najpoznatija rana pesma Idola svakako su “Maljčiki” – jasno je da se radi o numeri koja je imala radikalnu nameru. Njena camp kritika državnog socijalizma i isfabrikovanog idealističkog pogleda na svet, zapaljivo je pogađala u pravu metu. U ono vreme opšte lakirovke, koja je predstavljala esenciju tadašnjeg sistema vlasti, moglo se samo ozbiljno sprdati sa verovanjem kako bi naivna propaganda još mogla da pali kod nekog. Već tad, u pitanju je bila nostalgija. I oni koji su bili na vlasti odavno nisu verovali u svoje motivacione rečenice i parole. “Maljčiki” su zato namerno podsećali na izmaštani raj u kome običan svet živi ideologiju, uvek pun elana i entuzijazma. Idoli su hteli da kažu kako je nostalgija za tim vremenima koja nikad nisu postojala, osim na plakatima i u filmovima iz tog doba (pedesete: posleratna obnova, dizanje socijalizma), zapravo nostalgija za apsolutnom vlašću koju je Partija nekad imala. Naročito Partija nesrećno zaljubljena u Rusiju.

Međutim, ako slušate tu pesmu danas, jasno vam je da je ona samo neobičan, vreli ruski ska. Nostalgija koju sad čujemo u njoj, nema više veze sa zaboravljenom političkom diverzijom, jer se svet kog je opisivala, u međuvremenu srušio i nestao u prahu cinizma. I zato su je Idoli tako frenetično svirali i pevali kao da ih progone đavoli, pošto je još tad bilo jasno da neće biti ničeg od onog o čemu se u pesmi govori – idealan svet je još u njihovo vreme odavno završio svoje, jer zapravo nikad nije ni postojao van partijskih programa. Idoli su prosto došli da objave tu istinu.

Partija je završila svoju istorijsku misiju. Tako je i bilo: za deset godina, više nije postojala.

Mnogo opasnija bila je i ostala druga pesma što se pojavila na singlu sa “Maljčikima”, a nije se našla na kompilaciji “Paket aranžman”, promovisanoj ovim malim izdanjem: “Retko te viđam sa devojkama”. To je pesma koja i dan-danas užasno uznemirava običnog čoveka. Ona ga neosetno uvlači u orman, da bi mu pokazala tamo skrivene tajne, o kojima niko ne sme da priča.

Foto: Goranka Matić

BITI DRUGAČIJI BEZ IZBORA

Ono što mnogi nisu znali, jeste da je pesma “Retko te viđam sa devojkama” imala važnu predistoriju. Naime, ona se pojavila kao prvo izdanje pod imenom Idola još ranije, maja 1980. – bio je to pravi nezavisni produkt, poklon-singl koji se mogao nabaviti u ograničenom tiražu samo uz beogradski omladinski magazin “Vidici”. Na njemu je zabeležena i njihova numera “Pomoć, pomoć”, dok je na poleđini pesnik-urednik Slobodan Škerović recitovao svoju poeziju, praćen klavirom.

Rano, još pre svih, Idoli su testirali šta se sme reći na srpskohrvatskom jeziku u formi pop pesme. Daleko od punka, ali sa punkerskim ideološkim zanosom, oni su se od početka bavili društvenim sterotipima. To je njihova osnovna pokretačka ideja na “Paket aranžmanu”: stereotipi o Rusima, Amerikancima, Nemcima i plastičnim ljudima koji naseljavaju ceo svet u ovim modernim vremenima. Bio je to početak njihovog bavljenja opštom krizom identiteta koja će kulminirati na “Odbrani i poslednjim danima”. Ali, pre svega toga, ovaj bend je imao taj jedan samostalno objavljeni singl u kome je sve pomenuto bilo sadržano: sudar mladog čoveka koji odrasta tražeći svoj put – sa stereotipnim shvatanjima okoline.

U tom trenutku nepoznati pop bend što je objavio singl u omladinskom časopisu „Vidici“, zvučao je kao da nosi neku poruku koja se drugačije nije smela iskazati, već je morala biti skrivena između stranica novine. Njihov prvi singl ostavljao je utisak žešće underground rabote – kad sam ga kupio, znao sam odmah da mogu da očekujem nešto što nikad i nigde niko nije smeo da kaže. Bilo je jasno da je u pitanju tajna, koja je tu da se deli; tajna koja stvarno postoji, i o njoj drugačije ne sme da se priča.

Pesma je govorila o tome da ne možeš da izbegneš da budeš drugačiji, ako ti je to prirodom dato, ali da ti to neće mnogo pomoći kad te uhvati patrijarhalna palanka, koja ne prašta nikom ako je “nešto drugo”. Činjenica da su nam Idoli dali mogućnost da se, bar za trenutak, identifikujemo sa egzistencijalnim strahom koga oseća homoseksualna osoba, tako totalno usamljena na ovom svetu, bila je sama po sebi nezamislivo plemenita i daleko ispred svog doba. Do te mere, da niko, evo sve do sad, nije uspeo da snimi ništa slično, a kamoli dospe do njenog visokog humanističkog nivoa. Ovo je bilo prvi put uopšte u javnom delovanju nekog umetnika u SFRJ, da se homoseksualni identitet koristi kao metafora za sve one koji kod nas misle različito od okoline, te da se prepoznaje istina kako se u njihovoj sudbini sagledava sudbina svih disidenata – duhovnih, političkih, kulturnih.

Radikalnost kod Idola nikad nije bila sama sebi svrha, pa ni u slučaju njihove prve prave kompozicije – nelagodnost koja njome provejava, zapravo je izražavala dubok nemir kog su u Jugoslaviji osećali svi drugačije misleći, drugačije hodajući, drugačije pričajući i drugačije izgledajući. Društvo u SFRJ bilo je pod stalnom pretnjom da će se kontrola društvenih tokova preobraziti preko noći u fizičko nasilje, koliko god na površini sve izgledalo miroljubivo. Pretnja potiranjem ukoliko se ne konformišeš bila je više nego realna. Dovoljno je bilo da na vas „padne sumnja“. I to smo svi odlično znali. Život u državnom socijalizmu podrazumevao je rizik da budeš kažnjen samo zato što nisi po merilima većine.

New wave je, nasuprot tome, izrazio veru da je bolji život moguć za sve. Ne samo za one koji slede partijsku liniju, verujući u nju ili je se samo deklarativno pridržavajući („Maljčiki“). I ne samo za one koji su slepo podržavali i praktikovali malograđanske vrednosti, što su vladale ovim društvom, još pre komunizma, pa i pod njim („Retko te viđam…) – nego za sve, a naročito one koji moraju da kriju ko su i šta su.

„Retko te viđam sa devojkama“ ima posebno mesto u stvaralaštvu Idola. Nema ničeg ni najmanje sladunjavog niti camp u refrenu ove pop pesme. U njemu se nagoveštava – na nivou potuljene pretnje, kroz ogovaranje koje bi moglo da postane javno – da nečije ponašanje nije po našim merilima, ostavljajući slušaocu da nasluti posledice. Posebno je potresno kad u drugoj strofi narator pokuša da odgovori na iznetu primedbu na svoje vladanje, i ponudi iskreno objašnjenje zašto se ne uklapa („Devojke su meni drage / volim ih, al’ ipak znaj / snalazim se teško s’ njima / jedan susret, tu je kraj“). Ono ostaje da visi u vazduhu, sučeljeno sa ponovljenom primedbom, koja se polako pretvara u optužbu. Avetinjski antički hor, sa svojim više puta ponovljenim „veruj mi“, samo pojačava teskobu, potcrtavajući da iz te stupice nema izlaska. Ispostaviće se da su Idoli sa ovom pesmom nastupili najdirektnije, najotvorenije, pa i najljudskije, u celom svom opusu, kasnije prepunom visokih umetničkih koncepata. Ona je i sad strašna, jer na ogoljen način govori o nečem užasnom i gnusnom, što se stvarno dešava oko nas.

Dilema outovanja samo je diskretno naslućena u njoj, i to kao deo slike palanke i njenih surovih taktika, kao i načina razmišljanja o svakom ko nije prilagođen. To je i osnovna poruka pesme “Retko te viđam sa devojkama” – u pitanju je saga o apsolutnoj nemogućnosti da budemo ono što želimo u ovoj sredini, jer to naprosto nije dopušteno. Istina koja važi i danas.

Idoli – “Retko te viđam sa devojkama” (originalna verzija sa singla “Vidika”)

NEPRIMEĆENI FRONTALNI NAPAD KOJI JOŠ UVEK TRAJE

Kompoziciju je osmislio Vlada Divljan, a spada u onih nekoliko koje su Idoli odsvirali na svojoj prvoj probi i u prvobitnom sastavu: Vlada Divljan – gitara, vokali; Srđan Šaper – perkusije, vokali; Nebojša Krstić – perkusije, vokali; Zdenko Kolar – bas; Boža Jovanović – bubnjevi. Snimljena je u studiju “Druga maca” Enca Lesića, koji se na taj način iz prve ruke uverio da postoji Beogradska alternativna scena, te je kasnije predložio Siniši Škarici da treba snimiti i Idole i Šarla akrobatu i Električni orgazam.

Idoli su ovde vešto iskoristili motiv koji se provlači kroz rokenrol pesme o “glasinama koje se brzo šire”, a  preuzet je još iz bluza. Kompozicija je pomalo ličila na naivni rok Jonathana Richmana (pada na pamet da sličan šetajući ritam nalazimo u njegovom slavnom “Egyptian Reggae”), čineći je muzičkom avangardom u tom trenutku, kad je u pitanju jugoslovenska scena. Ingeniozna dramaturgija u kojoj ritam podražava ritam hodanja kroz grad, stvarajući koreografiju svakodnevne ulične situacije susretanja sa ljudima o kojima se u pesmi radi, služi samo da nas zavara – kako pesma odmiče ona dobija sve neobičniji oblik, pojačan drastičnom gitarskom salvom pred kraj, sluteći moguć nesrećni rasplet. Na sve to, zarazni ritam ima protivtežu u jednako zaraznom refrenu, koji se urezuje u mozak tako duboko, da on sam počinje da ga ponavlja.

Prva verzija bila je rudimentarnija i zlokobnija – zato je uspevala da uhvati osnovnu poruku pesme bolje nego kasnija barokno razrađena verzija sa regularnog singla Jugotona, na kome je kao producent potpisan G. Bregović, od svih ljudi. Nikad nije bilo ničeg sličnog kod nas, uprkos kultu prvog singla Pankrta ili prvog single Azre: ovo je bila prava autorska pesma koja je prosto izazivala zabranu vlasti, ali ne zbog agresivnog upada u politički sistem, nego zbog dovođenja u pitanje kulturne matrice na kojoj je on počivao.

Nije to baš pesma koja bi mogla da se zamisli danas. Ona zvuči čudno za jednu pop numeru, po temi kojom se bavi, ali i melodijski i ritmički. Ima neku epsku snagu koja izvire iz nje, jer govori o jednoj urbanoj mitološkoj situaciji o kojoj pre tog istorijskog trenutka niko nikad nije govorio na srpskohrvatskom jeziku, a svi smo znali da ona postoji. Poruka je bila dovoljno uznemirujuća, pa za neke i zastrašujuća, do te mere da je mladi vojni psiholog u jedinici u kojoj sam služio JNA (odnosno JRM u Puli 1980/1981) – čuvši je na razglasu u kasarni “Karlo Rojc” – našao za shodno da baš meni skrene pažnju kako on misli da je ta numera primer loše muzike, odnosno nečega što deluje negativno na ljude. Kao da je znao da imam taj singl kod kuće.

Ovo nije bio jedini slučaj da se homoseksualnost tretira kao provokativna tema u novotalasnim okvirima. Činjenica da su ovu oblast pominjali Idoli, ali i Šarlo akrobata u filmu “Dečko koji obećava” (gde se lik koga tumači Koja profiliše kao gej) – pokazuje da je tema bila namerno odabrana. Naravno da jeste – jer ništa više nije moglo da iznervira patrijarhalnog muškarca, onda kao i sada, od njegovog naličja, tj. suprotnosti. Čak i više od “one koja se budi”.

Radikalni potencijal homoseksualnosti da efikasno poremeti i iz takta izbaci svakog tradicionalno vaspitanog, odavno je poznat. Jednostavna istina tog vremena bila je sledeća: svi autoriteti koji su tada postojali, bili su istovremeno stubovi patrijarhata – partija, vojska, crkva, porodica. I svi su nas lagali – svedoci smo bili tad – a sada znamo kao istorijsku činjenicu da jesu.

Frontalni napad ranih Idola na palanački patrijarhat, bio je jedna od najvećih revolucionarnih promena u našoj kulturi koju je novi talas sa sobom doneo.

Dragan Ambrozić

Idoli – “Retko te viđam sa devojkama” (kasnija verzija sa singla Jugotona)

Izjave članova Idola (ekskluzivno za ovu kolumnu)

Srđan Šaper:

Nebojša Krstić Krle i ja smo imali band Dečaci, i pesmu “Srđane, budi čovek” (kako je glasio i istoimeni grafit, verovatno prvi u Beogradu, kog je Krle ispisao kao uvod u našu buduću slavu, na uglu Makenzijeve i Kursuline). Vlada je bio u Zvuku Ulice, i osećao je da je to u tom trenutku bila gubitnička muzika. Na žuru kod Sande Stefanović u septembru 1979. dogovorili smo se da nas dvojica i Vlada budemo Dečaci, i to – Vlada bubnjevi, Krle bas, ja gitara. Imali smo par proba u tom sastavu, ali smo zaključili da je bolje da ubrzamo stvar i uključimo Zdenka i Božu za bas i bubnjeve, Krle bude druga gitara, a ja klavijature – i svi pevamo. Vlada mi je, kasnije, u jesen te godine, u svom stanu (roditeljskom) odsvirao “Retko te viđam sa devojkama”, manje-više u završenom obliku – odmah smo znali da je to tȏ za početak. Malo smo zajednički radili na tekstu tog dana, i to je bilo to. Kad smo je snimili kod Enca kao svoju prvu pesmu ikada, znali smo da smo postali new wave band – bila je tako rudimentarna, jasna i drugačija :). Celi dan smo se vozili mojim autom (zapravo mog oca) i slušali kasetu sa snimkom, jer smo znali tada da je taj “tranzistorski” zvuk onaj koji će čuti 90% ljudi, i da je bitno da pesma na radiju dobro zvuči. Zvučala je odlično!

Nikad nije bilo dileme koja je prava verzija. Prva. Kad god smo snimali spotove samo nju smo koristili. Bregović je bio producent druge verzije. Bilo nam je super da radimo sa njim, jer je bio velika zvezda. S tim što smo mi ostali svoji. Vlada i ja smo, inače, još 1975. u 3. razredu gimnazije, sreli Bebeka u kafani hotela Moskva i intervjuisali ga za izmišljene novine Osme beogradske gimnazije :). Hoću da kažem – ideja da Bregović bude producent našeg prvog singla bila je win-win. Za njega, jer se ukrcao u new wave voz, a za nas jer smo postali zvezde.

Pesma je uvek prolazila odlično! U prvih godinu dana nastupa smo uvek počinjali koncerte ovom pesmom, a završavali “Maljčikima”.

Zdenko Kolar:

Kako je tačno nastala ne znam, da li je neko iz Vladinog okruženja bio inspiracija – takođe ne znam. Sećam se da je to jedna od prvih pesama koju je Vlada skoro kompletnu doneo na probu. Tekst je bio upevan, ritam gitara je bila kao u završnoj verziji za snimanje. Jedino smo se malo pomučili oko bubnja i basa. Iskoristili smo ideju za bas liniju i bubanj pesme benda The Knack – “My Sharona”, i stvar je legla.

Bila je to vrlo čudna pesma. Odsvirali smo je pankerski, veoma glasno i imala je sjajnu energiju. S druge strane, pesma je u 6/8-skom taktu, što je veoma retko za pank, a zbog načina kako je odsvirana gitara imala je prizvuk regea.

Prave Idole definitivno predstavlja verzija sa singla “Vidika”. Sa malom razlikom na samom kraju pesme, ovu verziju smo svirali do poslednjeg koncerta sa Vladom. Goran Bregović je, po mom mišljenju, pre svega hteo da nas upozna, da vidi kako razmišljamo, kakvi smo svirači. Moguće da nas je smatrao konkurencijom. Producirao je singl sa “Maljčikima” i “Retko te viđam sa devojkama”. Na “Maljčikima” nije ništa menjao, verzija je skoro identična sa onom na “Paket aranžmanu”, dok je na “Retko te viđam…” sebi dao producentskog oduška. Pesma je promenom bas linije, dodavanjem klavira i duvača izgubila na snazi i mi se nismo dobro osećali u toj priči. Smatrali smo da je sve OK i da Bregović kao producent ima pravo na to – ali lično mislim da je verzija grozna.

“Retko te viđam…”  smo uglavnom svirali na početku koncerta i uvek je maksimalno dobro primana od strane publike. Jedino su “Maljčiki” pravili veću euforiju u publici, ali to je ionako uvek bio kraj koncerta.

Idoli – “Retko te viđam sa devojkama”

Retko te viđam sa devojkama
a viđam te svaki dan
retko te viđam sa devojkama
ipak nikad nisi sam

Oko tebe su dečaci
fini su, al’ ipak znaj
glasine se brzo šire
a kad puknu tu je kraj

Retko me viđaš sa devojkama
a viđaš me svaki dan
retko me viđaš sa devojkama
ipak nikad nisam sam

Devojke su meni drage
volim ih, al’ ipak znaj
snalazim se teško s’ njima
jedan susret, tu je kraj

Ref. 4x
Veruj mi, veruj mi

*U sljedećim kolumnama Dragan Ambrozić ekskluzivno za Music Box piše o Haustoru, Termitima, Metku, Radničkoj kontroli, Katarini II i Disciplini kičme.





Link originalnog teksta

Autor

PODIJELI