Može li se ponašanje promijeniti u starosti?
U knjizi “Žena s planom” Maye Musk, u razgovoru sa svojoj starom majkom koju je izvela na druženje s njenim prijateljicama, Mayu je glava zaboljela od slušanja jadikovki, crnila, bolesti, starosne nemoći i čangrizavosti. Maya je upitala majku koja je oduvijek bila vedra, vesela i nikako se nije uklapala u ovu sredinu, je li ovo tipično za starosti i može li to i ona očekivati. Majka joj je jednostavno objasnila da su te osobe koje je sada čula bile upravo takve i u mladosti. Iz toga se naslućuje odgovor na pitanje ima li starost veze s mladošću…
Može li se samoća pregaziti kao blatnjava lokva na putu u koju ne želiš ugaziti?
Za starost je vezana samoća kao i za mladost. U radno sposobnom periodu vašeg života možete se naći sami i usamljeni. Sve je to normalno. U istoimenoj knjizi Maya upravo spominje ovu situaciju u kojoj se našla nebrojeno puta, tim više što je nekoliko puta u svom životu mijenjala državu prebivališta i započinjala život iznova. Najteža je, kako kaže, prva godina. No i ona odlazi u zaborav nakon što se krene u njenu promjenu, a prve promjene su ništa drugo nego izlazak u grad, što prije upoznavanje s kulturom grada i s ljudima koji u njemu žive. Drugim riječima – asimilacija u društvo.
Jesam li zadovoljna svojim ponašanjem koje mi donosi………………….? Ponašam li se u skladu sa svojim potrebama? Ispunjavam li ih?
Radim na jednom velikom projektu isključivo za umirovljenike i s ovakvim problemima s kojima se susreću umirovljenici odlično sam upoznata. Involvirana u njihova stanja pronašla sam da su potrebe koje skrivaju ili ih pokazuju, zavisno od karaktera, iste su u svim životnim dobima. Potreba za društvom, konverzacijom, učenjem novih vještina nije ništa novo, jer nema svog početka nastajanja niti kraja. Život je jednostavno sazdan od toga kao kuća od cigala.
U gradu u kojemu živim aktivnosti za umirovljenike imate doslovce na svakom koraku. Kada tomu pristupaju s otporom, jer im nije u blizini stanovanja, onda je to stvar karaktera kao dijela ponašanja koji nema veze sa starošću. Sve je rješivo ako gledamo s te strane. Jedan taxi čuda stvara.
Netko može tvrditi da nisam u pravu i da je toga premalo, pa su time umirovljenici zakinuti. Uvijek se može provjeriti. Google tražilica čuda radi, samo trebamo u nju ukucati ono što nas zanima, a tek Facebook. Tamo su i obavezni mnogi organizatori oglašavati se kako bi bili pristupačni svojim informacijama.
Možeš li? – Mogu!
Upoznala sam jednu divnu ženicu, koja usput izgleda fenomenalno, a 70 godina joj nikad ne bih dala, premda ih ima. Odabrala si je dva dana u tjednu kad je totalno rasprodana. Ide na engleski, računalnu radionicu i evo je i na mojoj; literarno-dramskoj. Stvarno joj se divim i uživam gledajući kako iz nje frca mladenačka energija i entuzijazam. Gledajući je ovakvu, u full pogonu, ne pada mi na pamet da kažem da mi se nešto ne da ili da nešto ne mogu. Ne, nikako, sada je sada i nikako ne pripada u sutra.
Naravno da postoje primjeri osoba koje su se osamile, povukle u svoja četiri zida i uživaju do jedne mjere, kako same kažu. Zahvaljuju se što postoje razne aktivnosti za njih, pohvaljuju ih i izjavljuju kako im doprinose da izađu iz svoja četiri zida jer to nikako nije dobro za njihovu psihu. Još bih nadodala, da nije dobro ni za mlađu ili mladu osobu. Već je pogubno. Mi ljudi smo društvena bića i nismo stvoreni da budemo sami. Možemo jedno vrijeme sami sa sobom pričati ili zidovima, no oni nam neće vratiti lopticu, a to je ono što nam je potrebno. Razmjena informacija, razmišljanja i humora.
Kako? – Ovako!
Jedna mlada poznanica od svojih 37 godina, rastavljena s malim djetetom, ne stiže živjeti drugačije osim žurbe. Vremena joj nedostaje, a potrebe su ostale iste. Rado bi otišla u kazalište, na neki party, kino i u tom stilu. No završnica je u tome što su i drugi u istom filmu tako da nema nikoga s kim bi podijelila iste potrebe.
To ovako ide – kažem joj. Odem na internet i pronađem predstavu koja mi se sviđa. Pošaljem na 10-ak adresa s kim bih se rado družila. Dam dan do dva da se odluče kako bi mogla kupiti karte. Sljedeći tjedan odlazim s prijateljima na ono što sam odabrala.
Bez vlastitog napora neće se ništa spektakularno dogoditi u našim životima. Možemo ne raditi ništa i očekivati ništa ili napraviti nešto i očekivati nešto. No najčešće dobijemo mnogo više od očekivanja.
Želim vam mnogo uloženog truda, isplatit će se sigurno. U to budite uvjereni.
Ostaje mi slika pred očima umirovljenice koja je s palicom za hodanje doklizala do centra, dala sve od sebe na radionici. Još smo nakon radionice svi zajedno popili kavicu, pospikali si, a ona je izjavila – nikako više ne smijem biti sama, baš mi je dobro bilo s vama.
Povezano: Usporila sam i usporenje me dovelo do onoga za čim sam žudjela
Kolumnu možeš poslušati i u audio obliku, pa si tako skratiti vrijeme, ako želiš KLIKNI