Koncert koji se iščekivao danima, a ulaznice za njega razgrabljene su u nekoliko minuta opravdao je očekivanja publike i kritike.
Dugi redovi uglavnom mlađe publike potvrdili su još jednom da se radi o slatkom iščekivanju, a nastup benda iz Sheffielda, koji se već nekoliko puta predstavio publici u Hrvatskoj, potvrdio je da su trenutno jedan od razloga zašto svirka uživo donosi i dodatno uzbuđenje i radost poklonicima rocka. Strožija pravila na ulazima onemogućila je dio publike da vidi prve minute solidnoga benda iz Dublina, znakovita imena Inhaler. Lijepo dvoglasje i zarazne melodije pripremile su Vespazijanov hram na još jednu krasnu pop rock večer. Sastav predvođen Elijahom Hewson, sinom stanovitog Paula Hewsona, jako dobrim prijateljem Davida Ewansa s kojim ima i dugovječnu glazbenu suradnju, pokupio je simpatije publike i skratio vrijeme do zvijezda koje su, uostalom kao i predgrupa, svoj nastup počele prema najavljenoj satnici i minutnici.
Foto: Simone di Luca
Srce mi je zaigralo kad se, prije samog izlaska Monkeysa na stage, s razglasa začula glazba iz meni jednog od najdražih filmova uopće, “Crnog petka za gangstere” (“The Long Good Friday”; toplo ga preporučam). Srce je igralo, kao i srca i tijela poklonika jednog od najboljih bendova britanskoga novoga novoga vala i kako se koncert zahuktavao jer smo, odmah napominjem, dobili odlično izdanje benda koji se pokazao u dobrom svjetlu i na terenima u Zagrebu ili Splitu ali pulska Arena je uvijek nešto posebno. To je potvrdio i menadžment Arctic Monkeysa koji je izjavio da su se iz više razloga odlučili upravo za ovaj divan prostor koji se nagledao i naslušao iznimnih glazbenih imena. Za razliku od drugih nastupa na turneji koji su uglavnom festivalskoga karaktera i trajanja ovaj pulski je samostalni koncert i, iako je trajao „samo“ sat i pol svojom energijom i kvalitetom, ispunio je očekivanja struke i narodnih masa.
Foto: Fabrice Gallina
Naglasak je u set listi stavljen na album “AM” i to je bilo za očekivati no izvedene su i neke starije pjesme kao i npr. naslovna s meni iznimno dragog dugosvirajućeg uratka (koji mi više i odgovara, a i pomak je za bend u glazbenom izričaju) “Tranquility Base Hotel & Casino”. Treba naravno istaknuti i čvrsto i nekonfekcijski izvedene “Do I Wanna Know”, “505” i za njihove nastupe uobičajeni bis, “R U Mine”. Ono što je konstanta, osim uobičajenog repertoara, jest, kako sam naglasio, čvrsta svirka u kojoj se ističu gitarski riffovi i diktat bubnja te, naravno vokal Alexa Turnera, karakterističan i pamtljiv. On priziva i sedamdesete i osamdesete godine; oni su nastavljači odličnih, u prvom redu britanskih izvođača (meni najviše na pamet pada Bowie) ali su i ukorijenjeni u vremenu koje žive i opisuju. Nominalno postoje okruglih dvadeset godina ali djeluju puno mlađe i svježije i očito idu ukorak sa svojom (znatno) mlađom publikom. Izvrsno se uklapaju u niz koji se kotrlja s Otoka od šezdesetih i već spomenutih desetljeća, preko Brit Popa do današnjih dana.
Foto: Fabrice Gallina
Ono spomenuto Rokovo iz naslova jest prisjećanje na moju mladost i upravo datum, 16. kolovoza, bez ikakvih vjerskih konotacija i asocijacija. Upravo vruće ljeto i mladost prizvao mi je u sjećanje ovaj koncert podsjetivši me da i u „novoj“ glazbi ima izvođača koji i na nosačima zvuka i na koncertima pogađaju žicu koja titra onim nevjerojatno dobrim vibracijama koje, kako vrijeme prolazi, mi odrasliji sve teže rekreiramo. Sljedeća želja mi je da na ovom divnom mjestu gdje su nastupili Arctic Monkeys ili nekom sličnom u Lijepoj našoj, nastupi još jedan izniman izvođač koji se 2015. predstavio „festivalski“, a zaslužuje da ga se vidi i čuje na samostalnom cjelovečernjem koncertu. Njegovo ime je Paolo Nutini.
Foto: Simone di Luca
Vratimo se još jednom na Arctic Monkeys. Sedam ljudi na sceni za mnoge je fanove, nažalost, bilo neuhvatljivo i neizvedivo, upravo zbog prebrze prodaje ulaznica, ali je za nas koji smo bili i uživali u Areni, ovaj broj i ono što su nam interpretirali bio pravi glazbeni jackpot.
Foto: Simone di Luca / Fabrice Gallina
