Zadnji dan festivala Kontakt Beograd protekao je mirno, uz najljepši proljetni dan u Beogradu, pod suncem, na terasi Elektropionira.
Povremeno smo se s terase preselili u sam Elektropionir gdje smo popratili dva događaja. Prvi je bio vezan uz relacije između glazbenika i realizacije koncerata, odnosno preciziranju i ispunjavanju tehničkih zahtijeva, a ovoj temi govorili su Danilo Nikodinovski (Consecration, Nikola Vranjković, RS), Milorad Vučković (MM Concerts, Dom omladine, RS), Predrag Ivanović (Odličan hrčak, RS), Vladislav Pejak (promotor, RS) i Žika Jelić (YU Grupa, RS), dok je panel moderirao Bratislav Vasilić Braca (Backline Rental, Fakultet dramskih umjetnosti, RS). Kada dolazi do najgorih trenutaka u ovom poslu? Predrag Ivanović je rekao da na domaćem terenu nema baš previše problema, pogotovo na solo koncertima, izuzev festivala kada se rade brze izmjene backlinea na pozornici, ali najveći problem je kod stranaca. Često stranci imaju zahtijeve u tehničkom rideru zbog kojih se mora posezati i izvan granice Balkana da bi se ispunili svi uvjeti. Srećom, postoje ljudi poput Bratislava Vasilića koji su uvijek spremni na takve situacije. Danilo Nikodinovski istaknuo je i problem turneja izvan naših granica kada netko ili nije dobio tech rider benda ili se samo pravi kao da ga nije dobio, pa ih na pozornici od backlinea dočekaju samo neki segmenti, pa bendovi moraju uvijek rezervu imati pri ruci. Žika Jelić iz YU grupe govorio je o tome kako danas mladi izvođači koriste in ear monitoring za razliku od ovog benda koji i dan danas koristi klasični monitoring i koji s cijelim svojim back lineom dolazi na pozornicu, kao i svojim tehničarem, zbog čega su i danas jedan od najatraktivnijih rock bendova i to s vrhunskim zvukom. Tu je bilo riječi i o drugim pozitivnim primjerima, ali i lošim praksama u ovom poslu.
Drugi događaj na istom mjestu bila je promocija petog, dopunjenog izdanja ex-Yu rock enciklopedije rock kritičara Petra Janjatovića. Panel se zvao “Ex-Yu vremeplov kroz priče i ploče”, a vodio ga je grafički dizajner Darko Kujundžić, pa su se osim knjige dotaknuli i nekih zanimljivih ploča i naslovnica iz povijesti rock and rolla naših prostora. Isto tako, uspoređivao se period stare tehnologije i korištenja resursa i današnji period, kada nam je sve dostupno jednim klikom miša – i u smislu dizajna, i u smislu prikupljanja informacija za jednu ovakvu enciklopediju, ali i u smislu dostupnosti glazbe.
Panel o suradnji glazbe i umjetne inteligencije sam preskočio jer je vjerojatno bio deseti u zadnjih godinu dana, što je razumljivo, a nakon što sam se pozabavio novim gastro izazovima Beograda, morao sam odlučiti hoću li otići u Dorćol platz slušati sjajne Jarbole ili skočiti do Doma omladine na Bojanu Vunturišević. U Drugstoreu su nastupili bendovi s kompilacije Hali Gali. Od njih sam odmah odustao jer su mi najviše udaljeni, a odlučio sam se ipak za Bojanu Vunturišević jer me zanimalo koliko je s godinama napredovala. Naime, gledao sam Bojanu na prvom solo koncertu u Zagrebu kad je nastupila u ne baš krcatom malom pogonu Tvornice kulture koji je ispunila svojom energijom i zavladala pozornicom kao da je u pitanju veliki pogon Tvornice. Već sam tada osjetio da je u pitanju glazbenica koja bi mogla u budućnosti i vladati scenom. Onda sam Bojanu slušao i na Zagreb Beer Festu gdje se osjetio veliki napredak i u smislu glazbe, izvedbe, ali i publike. A onda prizor u popularnoj Amerikani u Domu omladine, rasprodan prostor, kreće koncert s introm pjesme “Ljubav” jednog od najnovijih velikih hitova, na pozornici nevjerojatni glazbenici, izlaze čak četiri prateće pjevačice, a onda iz sjene i sitna Bojana. Moram spomenuti da prije ovog koncerta nisam slušao njezin novi album. Otvorila je nastup pjesmom “Madrina”. Sve je bilo gotovo! Pao sam kao kruška, zaljubio sam se, zaljubljeni su bili i brojni parovi oko mene. “Madrina” osvaja svojim seksilipom, tekstom koji je čista suprotnost onoga što se danas većinom sluša na Balkanu. Bojanine pjesme ne govore o bjesnim automobilima, gold digger momentima i životu na visokoj nozi – njezine pjesme govore o emocijama, ljubavi, životu… Potvrđuje to i tekst “Madrine”:
“Kao prava donna
Neću dijamante, kule Vavilona
Imam ljubav, imam svog Apolona
On me voli, voli, diže svе do trona
Kada srca stegnu zime
Lek za srcе samo njegovo je ime
Danju, noću da me ljubi bez pardona
Samo njegova sam Bojana donna-onna-onna”
Ima li nešto više seksi od ovog teksta? Otkada je postala dio Bassivityja Bojana ne samo da je uspješna u solo karijeri, nego stoji i iza brojnih hitova na Balkanu koje piše za druge glazbenike, poput Senidah, Sare Jo i drugih. “Care”, “Kese etikete”, “Money”, “Promašaj”, “Svemirska ljubav”, “Ljubav”, redaju se hitovi, a atmosfera u Amerikani sve uzavrelija. Sve je jasno, Bojana je uzor jednog posebnog dijela generacije, one koja u zemlji turbo folka ipak zna odabrati kvalitetu, inteligenciju, glazbu. I ljubav, sreću, ples. Ipak je Bojana kraljica ritma s okusom manga, kako kaže u pjesmi “Madrina” koja mi ne izlazi iz glave već danima, kao i ovaj koncert.
Čujem od kolega da su Jarboli također bili sjajni, ali i da je bilo nekih dobrih bendova u Drugstoreu. No, Bojana je definitivno uz Koi Koi pobjednica Kontakta, ona koja je uspjela sve ostale aktivnosti staviti u drugi red važnosti. U nekakvoj pauzi iskoristio sam priliku i posjetio izložbu “Koja – ja imam šarene oči” autora Zorice Kojić i Dragana Ambrozića, a koja već godinu dana stoji na Malom Kalemegdanu. Ako već niste, posjetite ovu izložbu, ne vjerujem da će još dugo ostati tamo.