Nakon tri godine, kantautor iz Niša, s trajnom adresom u Hrvatskoj, objavljuje novi album. Nakon prvoga “Čar-pitanja”objavljenog 2020-e, stigla su “Leđa mala”, istraživački ispit zrelosti Dimitrija Dimitrijevića.
Nakon fantastičnog nastupnog albuma “Čar-pitanje”, postavilo se novo (čar)pitanje, kada će Dimitrije podariti novi materijal i kako će se snaći u njemu. Jedan je od rijetkih autora čijoj sam se najavi novog albuma radovao. No, doživio sam blago razočarenje i to sindromom drugog albuma. Kad kažem blago, to će se možda u nečijem umu kristalizirati kao drastičan pad, što nije baš slučaj u ovom djelu. No, nakon preslušavanja ovog albuma, morao sam ponovno iz police izvaditi prvi LP da bih lakše procijenio kvalitetu ovoga. Problem je možda u meni kao slušatelju, što sam očekivao nastavak prvog dijela s nadom da će Dimitrije izbrusiti mane, koje mi se danas čine vrlinama. Naime, vokal na prvijencu je daleko sigurniji, a pjesme konkretnije.
Bilo bi jako nepošteno očekivati od umjetnika (što Dimitrije definitivno jest) da tapka u mjestu. Zaista, album se izdvaja iz regionalne alternativne scene. Dimitrije se ovaj puta više pozabavio drugačijim pristupom glazbenoj podlozi i produkcijom, što rezultira fascinantnim zvučnim zidom koji teško možete naći i u daleko razvijenijim tržištima. Već u prvoj stvari “Naša” produkcijski dodiruje, ali i premašuje Massive Attack, koji se pomalo čuju u cijeloj zvučnoj slici. Tu je cijeli niz sad već nostalgičnih zvukova Morcheebe i francuskog dua Air, ali se mora priznati da Dimitrije nadvladava sličnosti svojim unikatnim pristupima i samosvojstvenim karakteristikama.
Ono što me čudi jest na trenutke zanemaren vokal. Ovaj puta njegov “pianissimo” nije uvjerljiv, ima tu nekoliko meni neshvatljivih falševa, a i melodioznost tekstova nije razrađena da bi nakon slušanja ušla u “loop” i zarezala se u svijest. Kao da ovaj puta Dimitrije nije dao pažnju niti tekstu, niti interpretaciji istoga. Ako je to ono što je autor htio, ovaj puta me nije impresionirao. U ovom slučaju Dimitrije mi zvuči kao Lennon bez McCartneya, Page bez Planta, Richards bez Jaggera. Ovaj puta ta usamljena trka uzima svoj danak. Vokaliza ne prati napredak u glazbenom smislu, pa pomalo kvari kompletnu sliku. No, svako istraživanje plovi u opasnim vodama. To je riskantno područje kojim Dimitrije kroči, stoga skidam kapu njegovoj hrabrosti i odlučnosti da ne igra na sigurnu kartu.
Glazbenici su poput sportaša. Relativno kratko traju, a rijetki ostavljaju duboki trag u svojim profesijama do kraja. Vrlo brzo dolaze mlađe i svježe snage koje lako mogu izgurati dojučerašnje idole. Zato se maksimalno trebaju iskoristiti prilike, jer je današnje vrijeme zahtjevnije od onoga prije nekoliko desetljeća kada su bendovi i autori snimali po jedan album godišnje. Danas je to puno rjeđe, niti se moderna glazba mijenja brzo kao nekada. Usporedite samo razliku od samo 10 godina, 1965. – 1975. Danas je glazba, kako kod nas, tako i u svijetu u stanju stagnacije. Sve gotovo isto zvuči kao i prije 20, 25 godina, a i najmanja greška ili preduga pauza može izbrisati još nedovoljno izbrušeni talent. Zato Dimitrija treba podržati, jer ako je odigrao jednu utakmicu loše, nije razlog da zauvijek sjedi na klupi. Sljedeća utakmica će biti bolja, vjerujem. A možda bude i utakmica života.