Vizualno raskošno viđenje života i rada velikoga umjetnika koje se prikazuje u Cinestaru, osvaja srca kritike i naravno poklonika Davida Bowieja
Život ili bolje rečeno životi i likovi unutar života Davida Bowieja nadahnuli su mnoge da pišu i snimaju o njemu, a najnoviji rad nagradama ovjenčanog i od strane kritičara podržanoga američkoga dokumentarista Bretta Morgena pun je pogodak, pogotovo za one koji poznaju rad „kameleona“ pop rock izričaja ali i čovjeka koji se okušavao i u drugim vidovima i formama; bio je slikar, glumac, video entuzijast ali i filozof. I netko tko probija okvire i pomiče granice. No, to odavno znamo ili smo znali ako smo pratili što Bowie radi, pogotovo u glazbenom smislu. No, ovaj „dokumentarac“ otkriva nam i puno više.
Ne bih se složio s konstatacijom da je nedostatak filma to što čujemo zanemarivo malo o Davidu iz usta i uma nekoga drugoga. Ne bih rekao niti da su isječci iz razgovora, kažu pojedini ocjenjivači, nedovoljni, nepotpuni, a intervjui mahom pretenciozni. Da, može se to činiti na prvi pogled ili na površno slušanje no body language i tuga koja isijava posebno iz onih dijelova kada šturo ali kirurški precizno secira svoj odnos s roditeljima ili kad se referira na dvije stvari koje nas nose kroz život – ljubav i prolaznost, čini ovo djelo vrlo uspjelim. Prolazi sve. I u toj prolaznosti neki, poput Njega, stvaraju neprolazne stvari koje ostaju kao dokument o promišljanju i pokušaju shvaćanja razloga postojanja, umjetnikova viđenje stvarnosti. I snova. Snovito, a opet vrlo realistično prikazane su pojedine faze Davidova umjetničkog i ljudskog razvoja. Pojedini isječci možda nisu na visokoj kvalitativnoj karijernoj razini (pri tom mislim na dug period devedesetih godina) no to su bile godine kad je počeo „pravi“ život s Iman. Na kraju se, unatoč kraju koji je bio blizu, vraća albumima “The Next Day” i pogotovo izvanrednim “Blackstar(om)”. I prijašnje faze (a meni je najdraža ona sedamdesetih godina prošloga stoljeća) izvrsno su prikazane vratolomnim ali efektnim postupcima, posebno montažom.
Kombinirajući spotove, nastupe uživo i razgovore ili razmišljanja koja se čuju iz offa, redatelj Morgen ostvario je i postigao čak bih rekao i bolji rezultat od, inače vrlo dobroga, prethodnika koji se bavio Curtom Kobainom, “Montage of Heck”. Također ga toplo preporučujem. Podsjetit ćemo i na nominaciju za Oscara za odličnu priču o mladim boksačima “On the Ropes. Još jednom valja istaknuti činjenicu da će film bolje „leći“ poznavateljima Bowiejeva opusa i da im nimalo neće smetati duljina ovoga raskošnoga obojanog „sna“. I onima mlađima koji se tek spremaju nešto naučiti o njegovoj bogatoj karijeri, uz niz dokumentaraca koji na „običan“ način govore o njemu, odličan su uvod u preslušavanje i “slušanje” otkucaja koji dolaze iz ovoga velikoga i srca koje je nerijetko htjelo biti skriveno eda bi ga otkrivali posebni poput, u prvom redu, Iman i potomaka. Mi (ostali) koji uživamo u njegovoj umjetnosti dobili smo još jedan odličan rad koji će nam, uz albume, otkrivati svijet koji je tako dalek od ovoga svijeta ali, u isto vrijeme i toliko blizak onom našemu (sanjanome) boljem svijetu. Redatelju Morgenu rad na ovom filmu pomogao je, između ostaloga, u oporavljanju od srčanoga udara. Za nadati se da će i u ovom, terapeutskom smislu, “Moonage Daydream” imati utjecaj i na njegove gledatelje.