Britanski post punk/synth pop trio White Lies pažnju je privukao 2009. komercijalno iznimno zapaženim prvijencem “To Lose My Life”. S bubnjarom Jackom Lawrenceom-Brownom razgovarali smo povodom objavljivanja novog albuma “As I Try Not to Fall Apart” i predstojećeg, trećeg po redu zagrebačkog nastupa, na INmusic festivalu ovog lipnja.
Jeste li na turneji?
Na turneji smo nakon dugo vremena. Trenutno smo u Britaniji pa krećemo u Europu u travnju. Idemo posvuda, baš kao nekad.
Postojite petnaestak godina, a vašu karijeru je obilježio veliki uspjeh debija “To Lose My Life…”. Kakav je osjećaj kad vam se u startu dogodi takav uspjeh?
Sve nakon tog albuma je definirano njegovim uspjehom, no čini mi se da smo na posljednja tri albuma postali puno samopouzdaniji oko načina na koji ih radimo. Imamo puno više kreativne kontrole, cijeli proces je puno više D.I.Y. S druge strane, rad unutar velike izdavačke kuće je manje zahtjevan jer nije sve na vama. Kad ste samostalni, sve od snimanja i omota albuma preko organiziranja turneje do promocije je u vašim rukama. No kroz taj proces postali smo sigurniji u to što radimo, postali smo sigurniji kao bend. Shvatili smo kako glazbena industrija funkcionira. Trudimo se se biti kreativni. Posljednje dvije godine bile su nam veliki izvor inspiracije.
Nikad niste bili percipirani kao politički angažiran bend, no osim što ima veliki, pamtljivi refren, pjesma “I Don’t Want To Go To Mars” predstavlja i poprilično izravnu društvenu kritiku, zar ne?
Istina, nikad nismo bili politički angažiran bend, naše pjesme su obično apolitične. Ova pjesma sadrži komičan ton, no poruka je ozbiljna. Govori o tome kako bi bogati ljudi radije pobjegli na druge planete, nego potrošili novac kako bi riješili probleme na ovome.
Post punk prva dva albuma zamijenio široki synth pop zvuk na kasnijim albumima. Koji su vaši glazbeni uzori, prije i sada?
Dosta bendova s kojima su nas uspoređivali u početku zapravo nismo slušali. No nemam problema kad nas ljudi uspoređuju s drugim bendovima, mislim da je to korisno. Oduvijek smo slušali puno glazbe iz kasnih sedamdesetih, ranih osamdesetih, pogotovo Bowieja. Na posljednjem albumu pjesma “Am I Really Gonna Die” ima puno funk utjecaja u stilu “Ashes to Ashes”. Na prvom smo albumu htjeli postići kohezivnost, da sve zvuči kao dio iste cjelini. Sada smo htjeli postići širinu, od synth pop pjesama koje vuku utjecaje iz sredine osamdesetih, do žešćih pjesama poput “Roll December” koja je puno više pod utjecajem alternativnog rocka. Želimo biti otvoreni utjecajema i snimati ploče koji idu u različitim smjerovima.
Nezavisni ste posljednja tri albuma, no zvukovi s njih crpe inspiraciju iz himničnog, stadionskog rocka osamdesetih. Na svim pločama osim drugog albuma “Ritual” radili ste s Edom Bullerom (veteranski britanski producent najpoznatiji po radu s Pulp i Suade, op. a). Zašto mu se uvijek vraćate?
Ed razumije bend. Isprva nismo nismo mislili ovaj album snimiti s njim. Snimili smo osam pjesama s drugim producentom, Claudiusom Mittendorferom. Onda smo prije godinu i pol odlučili da nam treba još pjesama i obratili se Edu, on uvijek zna što nam treba. Kad nešto ne ispunjava standarde, iskreno nam kaže. Jako je korisno imati nekog tko je tako otvoren, puno bolje nego da vam govore kako je sve savršeno. Osim toga on je i talentirani kompozitor, klasično obrazovan, radio je na dosta soundtrackova, pa svaki put kad želimo proširiti zvuk pjesme on zna kako kako pomoći. Dobar primjer naše kolaboracije s njim je pjesma “Blue Drift” s novog albuma, istodobno energična i arty.
Čini se da ste postali poprilično vješti u tom balansu himničkih refrena i tih, kako kažete arty, prog elemenata. Atmosfera albuma me podsjetila na “Avalon” Roxy Music po tom ispoliranom zvuku i posvećenosti detalju.
Rad Roxy Music i Bryana Ferryja je definitivno utjecao na nas. Jednom smo snimali i u njegovom studiju u Francuskoj. Rekao bih i da je Harryjev (McVeigh, vokalist i gitarist benda, op.a.) vokal na ovom albumu donekle sličan Ferryjevom. Njegovo pjevanje je puno raznolikije, dinamičnije i složenije nego prije, više croonersko.
Tijekom godina vaša glazba je poprimila sve više elektroničkih elemenata. Imate li omiljeni žanr ili glazbenika izvan domene gitarske glazbe?
Slušamo dosta elektronske glazbe. Harry ima dosta analognih sintisajzera i kad sklada glazbu, sklada je gotovo isključivo na synthevima. Charles (Cave, basist i tekstopisac) sklada na gitari i klaviru. Slušali smo sve od Kraftwerka naovamo. Kraftwerk su referenca koju koristimo vrlo suptilno kroz svoju glazbu, posebice zvukove sintisajzera. Elektronski utjecaj će se sigurno nastaviti. Kad je riječ o pop pjesmama, synthevi su puno bolje sredstvo za ono što želimo postići. U biti želimo postići balans između synth i gitarskog zvuka, iako nas ja više vidim kao synth, a manje gitarski bend.
To je zanimljivo jer vas smatraju jednim od izdanaka britanskog post punk vala iz nultih. No za razliku od većine rock bendova, ne koristite syntheve samo kao teksturalno sredstvo nego bitan instrument u pjesmi.
Kad sviramo uživo taj dio nam je najteže prenijeti u odnosu na studijsku verziju pjesme. Da smo tradicionalniji gitarski ili post punk bend, to bi nam bilo daleko lakše. Na turneji nam je najvažnije kako rekreirati te synth zvukove na pozornici, što odlučuje hoće li nam nastup funkcionirati ili ne. Mislim da smo za ovu turneju uspjeli postići dobar balans između onog što se nalazi na albumu i klasičnog “živog” zvuka.
Tijekom godina ste postali dosta poznati kao koncertni bend. Što odvaja koncertno iskustvo White Lies u odnosu na studijske snimke, posebno govoreći iz vaše perspektive bubnjara?
Mislim da je najvažnije da nije sve identično kao na albumu. Nakon svake turneje imam osjećaj da bi album bio bolji da ga ponovo snimimo nakon tri mjeseca koncerata. Najbolji način da upoznate vlastite pjesme jest da ih svirate uživo; elementi se snimaju odvojeno i sastavljaju u produkciji, a na koncertu se vidi cjelovita slika i morate sve ponoviti na poprilično drugačiji način. Mislim da smo u odličnoj formi što se tiče našeg koncertnog nastupa. Dobili smo na samopouzdanju tijekom turneja za dva posljednja albuma i puno smo bolji nego što smo bili. Kad gledam nastupe kojima smo promovirali prvi album, čuje se da sve sviramo brže. Energiju s početka pokušavamo prenijeti i sada, samo sofisticiranije.
Pjesme s prvog albuma poput “Death” su vam obilježile karijeru. Kako vam ih je svirati deset godine kasnije i prenijeti istu atmosferu?
Kad sviramo uživo, želimo da da svi uživaju u nastupu. Vrlo smo svjesni da su mnogima najdraže te pjesme s prvog albuma. Neke preskačemo, no uvijek sviramo “Death”. Jako smo ponosni na tu pjesmu, svirat ćemo je zauvijek, ona je jedna od onih koja su definirale bend. Također smo ponosni i na “Farewell To Playground”, na “To Lose My Life” i ne toliko, mada je to dobra pop pjesma.
Vaš novi album djeluje kao usavršavanje zvuka započetog s “Big TV”. Čekaju li nas promjene u zvuku White Lies ili je ovo definitivni zvuk benda?
Sljedeće godine se navršava deset godina od izlaska “Big TV” pa bismo htjeli napraviti sličnu obljetničku turneju kao što smo napravili prije koju godinu s “To Lose my Life”. Nastavit ćemo s radom na novoj glazbi krajem godine pa ćemo vidjeti gdje će nas to odvesti, sigurno će biti još albuma White Lies. Nakon dvije godine bez nastupa, novi album i nova turneja su nas prilično osvježili i pokrenuli kreativnost.
Spomenuli ste obljetnicu “To Lose My Life” i onu potencijalnu za “Big TV” . Pročitao sam u nekom intervju da Harry baš ne voli “Ritual”, vaš drugi album. Čini se da je i najlošije prošao kod kritike. Taj album ni vama nije najomiljeni?
Taj album nam je bio najzeznutiji za napraviti. Ušli smo u proces snimanja prebrzo nakon uspjeha prvijenca. Nismo imali dovoljno vremena između albuma. Da se možemo vratiti, dali bismo si više vremena za njega. No ne možemo se osvrtati na stvari s kojima nismo bili zadovoljni. Snimanje tog albuma nije bilo zabavno.
No, taj album uključuje i “Bigger Than Us”, također jedan od vaših najvećih hitova.
Apsolutno. Nju uvijek sviramo na koncertima. Na nju smo također ponosni, iako se nalazi na albumu koji ne volimo osobito. Kao cjelina album nije promišljen kao ostali.
Meni se atmosferski čini dosta sličan prvom, samo s manjkom njegove energije. Nakon njega se skoro svaki sljedeći album razlikuje od prethodnog.
Slažem se. Imali smo jasnije planove kad smo radili ostale. Pristupamo svakom albumu energično, no nekada stvari ne idu kako želite. Na “Big TV” smo imali puno pozitivniji stav u odnosu na snimanje “Ritual” i to se na koncu i čuje na albumu.
Foto: Charles Cave