Ono što želiš to ti se i događa
U vrijeme zahuktalosti posla u studenome, imala sam mogućnost krenuti na jedan prekrasan otok, kako ga nazivaju otok vječnog proljeća ili europski Havaji – otok Madeira. I iskoristila sam je. Kako prvenstveno volim prirodu, biti u njoj i istraživati je kroz planinarska druženja i planinarske izlete, na prilici da upoznam neke druge vegetacije i geografske širine beskrajno sam zahvalna. U studenom, mjesecu dok u mojoj državi vladaju niske temperature, tamo su me dočekale visoke, pa je osim planinarenje bilo i kupanja.
Pronađi svoje jato
Organizaciju koja se bavi organiziranjem planinarskih izleta pratim već neko vrijeme, s njima sam već bila na nekoliko izleta. Pogledala sam plan za svih osam dana. Odgovarao mi je, te sam se prijavila. Od osam dana šest ih je bilo organiziranih planinarskih tura. Dva slobodna dana sami smo si jako dobro organizirali. U skupini nas je bilo dvanaest. Sve su to u većini individualci koji su se kao i ja prijavili potpuno samostalno. Apsolutno preporučujem samostalno prijavljivanje jer se osjećate slobodno i neobavezno. Tu će me razumjeti oni koji već rade tako, a za one bojažljive preporučujem kao predobar izazov izlaska iz komfor zone. Pozitivnosti ovakvog odabira je više druženja, više novih poznanstava kojima se možemo posvetiti.
Hodaj i uživaj
Planinarske ture nisu bile prezahtjevne, pa ih mogu svakome preporučiti. Zanimljivo je da u jednom trenutku možete biti na samom vrhu Pico Ruivo 1862 metra nadmorske visine, a već u drugom se možete kupati na prekrasnim plažama Atlantskog oceana. U samom startu sam osjetila da je riječ o otoku izuzetno pozitivnih vibracija i da se na njemu odlično osjećam. Je li to zbog njegovog geografskog smještaja ili zbog tih oborinskih voda koje konstantno kroz čitav otok teku, ne znam, možda sve zajedno.
Hodaj i uči
Oborinske vode kojih ima na izobilje skupljaju se u uske kanale od visina koje sam spomenula pa do krajnjih nizina. Sustav navodnjavanja su preuzeli od starih Maura što seže daleko u 16. stoljeće, a koriste ga još i danas. Uz kanale se nalaze uske stazice koje su gradili tadašnji robovi, a danas se koriste kao planinarske staze. Negdje su ograđene, no na nekim mjestima ne pa predstavljaju svojevrstan izazov, što nije loše doživjeti. Ti sustavi nazivaju se LEVADAMA kojih na otoku ima nemali broj, čak 200-tinjak. Uvijek možete izabrati svoju levadu s obzirom na visinu i njezinu dužinu. Levade su međusobno spojene tunelima kroz planine otoka koji su dugi nekoliko stotina metara, ponovno svojevrstan izazov.
Oborinske vode stvaraju potočiće i prekrasne slapove koji putem dok hodate levadama padaju preko vaših glava pa time sve izgleda još zanimljivije. Kako je otok vulkanskog porijekla, izuzetno je strm i slobodno mogu reći da je uspon od 70 do 80 %. To pogoduje boljem padu vode koja brzo može stići do nižih predjela gdje su plantaže banana i ostalih vrtova u kojima nema što ne uspijeva na tako plodnoj zemlji. Vidi se da su svaki komadić otoka iskoristili za sadnju i zelene površine.
Impresivan biljni svijet
Šume kojima smo šetali su šume eukaliptusa i lovora, a visoke su i do 15 metara s kojih, kao s našeg hrasta, padaju plodovi koji na svojoj pozadini imaju pravilan križ koji sam primijetila na njihovoj nacionalnoj zastavi. Madeira znači drvo jer ga na otoku ima obilato što su i primijetili prvi doseljenici kad su otkrili otok te mu dali upravo ovo specifično ime.
Neke biljke koje mi imamo u svojim dnevnim boravcima i jako ih pazimo i mazimo: filodendron, adam, sansivjera, ricinus, fuksija, kala, rajska ptica, kroton na Madeiri rastu uz put kao naši maslačci.
Zanimljiva su velika i neobična drveća juke koje imam u svom dvorištu u minijaturnom obliku. Uglavnom na otoku je sve divovsko počevši od avokada i hibiskusa kojeg mi poznajemo u manjem obliku. 
U istom trenutku možeš kao ja pronaći motar i tušt što nije prilika na našim područjima jer su to dvije biljke koje ne uspijevaju na istom mjestu, no ovdje je toliko pogodna klima kao što sam rekla, proljetna kada sve buja i raste, zato je ovaj otok toliko zelen.
Hodaj i istražuj
Slobodne dane smo baš iskoristili za 20 kilometarsku pješačku stazu razgledavanja otoka i posjetu neobičnim orijentalnim botaničkim vrtovima s popratnim muzejima koji su vezani za povijest otoka. Tu su muzeji minerala, afričkih maski i skulptura, a do vrtova se dolazi žičarom koja je umrežena kroz veći dio otoka, pa je izbor velik za odabir kuda poći i što razgledavati.
Otok kojim stalno teče voda, čiji vas zvuk prati kamo god krenuli, posebno utječe na dobro raspoloženje. Valjda je i stoga ovdje sve mirno i pitomo, počevši od ljudi i tamošnjih životinja kojih ima malo.
Osobito mi je bilo ugodno hodati bosa vulkanskim crnim pijeskom kojim su ispunjene plaže. Najviše su me dojmili i do nekoliko metarski valovi koji su se bacali na obalu u večernjim satima. Ta snaga oceana da baca valove na 15 metara udaljenu obalu oduzimala mi je dah. Da bi se razbila ta snaga i sačuvala obala stanovnici su na nekim mjestima postavili nekoliko desetaka betonskih blokova veličine manjeg kamiona. Zvuk iščekivanja sljedećeg vala koji će udariti u obalu je pomalo zastrašujući, ali u svakom slučaju treba to čuti jer je neopisivo.
Grad Camara de Lobos, gdje smo bili smješteni, ima svoju malu jezgru i rivu. 10 kilometara je udaljen od glavnog grada Funchal pa ga preporučujem onima koji ne vole veliku vrevu kao ja.
Svaki kraj je novi početak
I za kraj, svakome tko voli hodati i biti aktivan na nekim drugim destinacijama, te šetati kilometarskim šetnicama, planinarskim stazama koje su zanimljive u momentu kad shvatiš da hodaš hrptom planine gdje se s lijeve i desne strane pruža nekoliko stotina duboka provalija ili u drugom trenutku koračaš samim rubom litice, toplo preporučujem.
Na Madeiri ima još mnogo toga za vidjeti i posjetiti što sam tek tamo osvijestila i istražila. No to nek bude plan za sljedeći put kada dođem.
Ekipa s kojom sam boravila osam dana je skupina od 12 potpuno različitih ljudi. Zajedno smo se družili, smijali, nadopunjavali, slušali jedni druge i ispijali tradicionalno piće Madeire, popularnu Ponchu. Naš vodič opremljen sa svim mogućim uređajima fotografirao je i snimio svaki trenutak mnogo specifičnije nego što smo mi to mogli sa svojim mobitelima.
Kaže da će nam sve uratke poslati oko Božića i Nove Godine kad već lagano izblijede slike u našim glavama, da ih se podsjetimo. Jedva čekam.
Povezano: Solo putovanje mogla bi Vam biti najbolja odluka ikada
Sad, sad ‘il nikad
Ako još trebam dati naglasak na nečemu bitnom u ovoj kolumni, onda je taj da svi oni koji nisu, neka se odvaže otići sami na putovanja koja ih interesiraju, koja ih vesele, jer takva iskustva su posebna.
Govorim to da ne čekamo kada će netko biti slobodan, da ne čekamo posebne dane kada ćemo mi biti slobodni ili raspoloženi, već da odaberemo ponuđene termine i krenemo u njihovu realizaciju.
Oi, do sljedećeg planinarskog putovanja, rekli bi Madeirčani.
Ovu kolumnu možete poslušati i u audio obliku, uživajte KLIKNI
Foto: Aleksandra Ivanac, osobna arhiva
Povezano: S Aleksandrom u Crnoj Gori
