Richard Wright ili Rick, kako su ga zvali prijatelji, bio je klavijaturist i povremeni skladatelj Pink Floyda. Iako je ovo tekst posvećen njemu, pravog povoda ustvari nema, Rickov rođendan već odavno je prošao, isto kao i godišnjica smrti, ali kako zadnjih nekoliko dana slušam isključivo Floyde i, iako ih zapravo aktivno slušam već desetak godina, tek sada mogu zapravo procijeniti i cijeniti ono što je Wright za njih učinio: njegov tih i suptilan, ali zapravo glasan i neprocjenjiv genij.
Rick Wright je u Floydima bio otpočetka. Studirao je arhitekturu i na fakultetu upoznao Rogera Watersa i Nicka Masona te s njima i osnovao bend 1964. Prije nego što je bend postao Pink Floyd u postavi poznatoj kao Tea Set bio je još Rado Bob Klose. Malo kasnije im se pridružio Syd Barrett te je tako nastala prva postava Pink Floyda, ali bez Klosea.
Wrightov je pravi položaj u grupi isprva bio vrlo neodređen. Svirao je sve, od klavira i gitare do perkusija. Kasnije se odlučio za klavijature. Tu se već nazire jedna važna činjenica o Ricku Wrightu – od članova te prve postave Floyda, on je zapravo bio najmuzikalniji. Kasnije je taj status dijelio s Gilmourom, ali do Gilmourovog dolaska, Rick Wright je bio taj koji je zaista „imao uho”.
Da, Syd Barrett je bio umjetnički genij prepun kreativnih ideja i mašte. Waters je bio zafrkant s dobrim smislom za organizaciju – pravi arhitekt grupe. Nick Mason je svojim ritmovima davao čvrstu bazu eksperimentiranju. No, Rick Wright je bio član koji je svojim klavijaturama i prirodnim smislom za glazbu sve to držao skupa. On je također bio član koji je najmanje volio pop glazbu, a najviše improvizacije i atmosferu jazza, a to je činjenica koja je izrazito bitna za općenitu atmosferu koju su Floydi postizali od tih samih početaka pa do kasnijih dana.
Jazz je improvizacija. Jazz je eksperimentiranje. Wright je također improvizacija. Wright je također eksperimentiranje. Njegov je doprinos tih ranih (a i kasnijih) dana obično zanemaren. Logično, teško se boriti s jednim Barrettom ili jednim Watersom. Pa ipak, duge su instrumentalne improvizacije po kojima su Floydi tada bili poznati često počivale upravo na Wrightovim leđima. Waters i Mason su bili solidna ritam sekcija, no zapravo se ne može reći da su bili glazbeni virtuozi. Barrett je bio dovoljno maštovit da na gitari izvodi kojekakve trikove koji su dovodili do zanimljivih soničkih rezultata, no zapravo i nije bio tehnički genij. Wright je bio taj koji je od nečega što je mogla biti samo kakofonija zvukova izvlačio melodijski smisao.
Bend je vrlo brzo stekao reputaciju u “underground” klubovima Londona te 1967. dobio ugovor za snimanje prve ploče, „The Piper at the Gates of Dawn”.
Wright je često dijelio vokal sa Sydom Barrettom. Primjeri su pjesme „Astronomy Domine” i „Matilda Mother”. A Wrightov je vokal – opet, do dolaska Davida Gilmoura – bio tehnički najbolji. Barrett je pjevao s teškim engleskim naglaskom te u tonu koji je vrlo dobro odgovarao njegovim šaljivim tekstovima. Wright je pjevao preciznije. Služio je kao kontrast Barrettu, vokalom koji je bio nježan, lagan i ugodan.
Tijekom te rane ere benda i sam je skladao nekoliko pjesama od kojih je najljepša „Remember a Day”. Ta je pjesma vremenom pala u zaborav (ironija naslova valjda). Ostala je progutana u moru ranih klasika kao što su „Astronomy Domine”, „Arnold Layne” ili „Set the Controls for the Heart of the Sun”. A nije trebala biti. Pokazuje Wrightov potencijal za pisanje nostalgičnih, melankoličnih i prekrasnih melodija.
„Remember a Day” ostaje moj osobni favorit s albuma “A Saucerful of Secrets” i jedan od favorita ranih Floyda. Wright je melankoličan po prirodi. Njegove su pjesme sanjive i nostalgične. „Remember a Day” gotovo da se može nazvati i pretečeom shoegazea, žanra koji je na kratko zapalio scenu dvadesetak godina kasnije, a koji su definirali reverb i eterične melodije. „Remember a Day” je to – san i magija. Gilmour je čak izveo i pjesmu uživo u čast Wrightu kad je ovaj umro. Bio je to jedan od tek dva puta što je pjesma izvedena uživo.
David Gilmour je postao stalni član benda tijekom snimanja “A Saucerful of Secrets”, a Syd Barrett je uskoro izbačen iz grupe. Time je počela nova era Floyda, jedna pomalo izgubljena i nedifinirana etapa puna traženja koja je trajala do albuma “Meddle” i “The Dark Side of the Moon”.
Tijekom te ere, Wright je napisao pjesmu “Summer ’68” koja se našla na albumu “Atom Heart Mother”. Isto često zanemarena, pjesma nije dobra kao Wrightove ranije , ali je vrijedna spomena kao možda i najslušljivija na, blago rečeno, kaotičnom albumu. Također pokazuje kako Wright, unatoč tome što mu pop možda i nije najdraži, posjeduje sposobnost da napiše dobru pop pjesmu. “Summer ’68” zvuči kao nešto što bi izdali The Monkees ili The Turtles nekoliko godina ranije. A opet ima tu prekrasnu melodičnost i klavirske dionice koje su isključivo Wrightove.
Wrightov talent nadalje dolazi do izražaja na pjesmi “Echoes”, himni albuma “Meddle”. Ova pjesma je u neku ruku i prekretnica za bend, pokazatelj onoga što će doći dvije godine kasnije s albumom ” The Dark Side of the Moon”. Wright je potpisan kao skladatelj zajedno s ostatkom benda, ali na pjesmi također ima i ulogu glavnog vokala zajedno s Davidom Gilmourom. Činjenica je da nitko drugi tu pjesmu ne bi mogao otpjevati s tolikim senzibilitetom kao Wright te ona ne bi bila što je danas da je vokal na sebe preuzeo, recimo, Waters.
Zlatno doba benda dolazi 1972. i 1973. snimanjem i objavljivanjem legendarnog albuma “The Dark Side of the Moon”. Snimanje je zapravo i početak kraja Floyda koji će dalje sve više prelaziti u Watersov solo projekt, a kasnije i u Gilmourov. Ipak, “The Dark Side of the Moon” pokazuje Wrighta u punom sjaju. Osim što je pridonio glazbi za pjesme “Breathe”, “Any Colour You Like” i “Us and Them”, albumu je dao briljantnu “The Great Gig in the Sky”. To je pjesma koja je prije svega zvučna poezija. Ona nema tekst da verbalizira emociju, ali glazba i vokali pjevačice Clare Torry naprosto oduzimaju dah. Ovo je pjesma o smrti, a smrt nikada nije zvučala tako tužno i lijepo. Uz “Us and Them”, to je možda i najbolja pjesma na albumu.
Za album “Wish You Were Here” (1975.) Wright je pridonio glazbi za pjesmu “Shine on You Crazy Diamond”. Budući da ta pjesma zauzima polovicu albuma, može se reći da je njegov doprinos na albumu tako puno veći nego što bi se isprva činilo. Uistinu, ovo je jedna od najboljih pjesama koju je bend ikada stvorio, a relativno velik dio instrumentala definitivno pripada Wrightu i njegovim klavijaturama (tj. svim varijacijama na temu). Tu do izražaja opet dolazi njegov značaj u stvaranju jedne čvrste melodijske baze.
Nažalost, nakon ovog albuma dolazi era nesuglasica. Tenzije u grupi bile su osjetne već prilikom snimanja albuma “Animals” (1977.), a pogotovo za vrijeme albuma “The Wall” (1979.). Wrightov doprinos i na jednom i na drugom zapravo je minimalan (no ne i zanemariv: npr. pjesma “Sheep”). Štoviše, tijekom snimanja potonjeg, Wrighta je iz benda izbacio Waters tvrdeći kako uzima previše kokaina što utječe na njegovo sviranje. Ipak, Wright je ostao svirati kao vanjski, plaćeni glazbenik.
Kao stalni član postave se vratio tek 1987. Na albumu ” A Momentary Lapse of Reason” nije pridonio niti jednom pjesmom. Ipak, njegova se kreativna strana vraća na albumu “The Division Bell”, objavljenom 1994. Iako njegov potpis nose i pjesme “Cluster One”, “What do You Want From Me” i “Keep Talking”, najljepša i najznačajnija je “Wearing the Inside Out”, moj osobni favorit s albuma. Jedna je to od rijetkih pjesama u opusu Floyda koju nije pjevao glavni vokal.
Kao što sam već i prije rekla, Wright je jazz. On razumije harmonije i slobodni izričaj melodije. To se jasno vidi u “Wearing the Inside Out”. Ovo je pjesma koja ima mnoge elemente žanra, a popraćena je sjajnim tekstom koji pjeva o borbi sa samim sobom. Nažalost, također je ostala podcijenjena u moru legendarnih skladbi koje je ostavio Pink Floyd.
Wright je umro 2008. od raka pluća. Iako će zauvijek ostati zapamćen kao član jedne od najvećih glazbenih skupina svih vremena, njegov pravi značaj nažalost ostaje podcijenjen. Ne samo po pitanju Floyda nego i njegovih solo albuma. Wright je taj koji je na sebi nosio velik dio melodijske baze Pink Floyda. On je taj koji je bio najviše upućen u teoriju glazbe te tako uvelike doprinosio čvrstini cjeline. Naravno, to nimalo ne umanjuje značaj ostalih članova. Da je ijedan bio drugačiji, danas bismo imali potpuno drukčiji Pink Floyd (ako bismo ih uopće i imali?). Ipak, Wrightov se doprinos ne smije umanjivati.
Wrightova je pozicija u neku ruku slična poziciji Georgea Harrisona u Beatlesima. Obojica su bila “onaj tihi”, onaj član kojeg najmanje ljudi prepoznaje. Harrison se tome otrgnuo u kasnijim godinama benda, kada je počeo pisati pjesme kao što su “While My Guitar Gently Weeps” i “Something”. Pa ipak, svijet rijetko priča o tome koliko je zapravo značajna Harrisonova gitara bila u ranijim godinama Beatlesa (odgovor: jako). Isto tako, svijet rijetko priča koliko je Wrightova klavijatura zapravo pridonijela svemu što Pink Floyd je.
Bez Wrighta i njegove melankolične strane ne bi postojale pjesme kao što su “The Great Gig in the Sky” ili “Wearing the Inside Out”. Bez Wrighta bi klasici kao što su “Time”, “Echoes” ili “Shine on You Crazy Diamond” zvučali potpuno drukčije. Bez Wrighta i njegove muzikalnosti jednostavno ne bi bilo Pink Floyda kakvog poznajemo.
Foto: Dimo Safari