SHIP festival, koji se održava ovih dana sve do nedjelje u Šibeniku, već je u svojem prvom izdanju opravdao svoj smisao i ulogu.
Showcase festival okupio je sve relevantne osobe iz glazbene industrije u Hrvatskoj, a stigli su i gosti iz regije te ostatka svijeta. Raspravlja se o glazbi, glazbenoj industriji, industriji događanja, streaming servisima, digitalnom tržištu, digitalnom plasiranju proizvoda, izdavačkim kućama, iskustvima u organiziranju koncerata i svladavanju stresnih situacija, uvođenju ekoloških mjera u glazbenu industriju… Osvrte s najzanimljivijih predavanja čitajte ovih dana također na Music Boxu.
PANELI SHIP FESTIVALA (1. dio): Mogu li hrvatski festivali dobiti predznak “eko” ili “zeleni”?
Nakon cjelodnevnih panela i rasprava koji su organizirani u klubu Azimut i Kući umjetnosti Arsen, koncertna događanja održana su u Azimutu (dvije pozornice), Tunelu i na tvrđavi sv. Mihovila (dvije pozornice). Potonje mjesto je okupilo najjača imena ovog festivala. Nakon zvučno dobre slike, ali pomalo dosadnjikave, a koju su pružili Aze iz Austrije (nismo stigli na talijansku Daykodu), prvo pravo uzbuđenje bio je hrvatski kolektiv Trokut. Bend inače kombinira jazz i elektroniku, ali ima tu još štošta, od psihodelije do rock gitarskih rifova. Šteta što nastupi ne traju više jer su pružili jedan od najboljih nastupa večeri. Vokalno možda ne toliko uvjerljivo, ali glazbeno, odnosno bendovski, zaista na zavidnoj razini.
U međuvremenu na glavnoj pozornici tvrđave sv. Mihovila sve je bilo spremno za nastup dua koji je jedan od onih projekata za koje možete reći da su vjerojatno nešto najbolje što je naša domaća/regionalna scena mogla iznjedriti u 21. stoljeću. Bez ikakvog pretjerivanja. Neo soul djevojke koje se zovu freekind. (ima li ljepše poruke od “be free, be kind”?!”) slušao sam prvi put na Jazz.hr festivalu u Tvornici kulture da bi se na prvu zaljubio u njihovu glazbu. Nije to samo glazba, koja možda i nije toliko prisutna na našem području, nego ta izvedba, savršena kontrola instrumenata (Nina Korošak-Serčič je na bubnjevima, Sara Ester Gredelj na klavijaturama i vokalu). Ova slovensko-hrvatska kombinacija nastala je na jazz akademiji u Grazu nakon čega su se posvetile stvaranju autorske glazbe (do sada objavile EP i jedan album), a da im karijera ide uzlaznom putanjom nevjerojatno brzo, govori i činjenica da su ove godine po Europi na turneji. Upravo ono o čemu se cijelo vrijeme priča na panelima, biti svoj, a ne pokušati kopirati svoje idole ili nekoga drugoga na sceni. Cijela tvrđava koja opet nije bila krcata, ali itekako dovoljno puna za prvo izdanje jednog novog festivala. Odnos s publikom idealan, bez previše priče, jednostavno, slatko, toplo. Da ne govorim o izgovoru engleskog jezika. Čisto savršenstvo. Srce mi je bilo ispunjeno kad sam vidio brojne strance kako uživaju u njihovom nastupu. freekind. je definitivno opravdao epitete koje sam im dao na početku ovog teksta.
PANELI SHIP FESTIVALA (2. dio): Upravljanje stresom u industriji događanja
Selimo se opet na drugu pozornicu, ispod tribina, gdje je nastupio slovački noise post punk bend 52 Hertz Whale. Još jedan sjajan bend, glasan, izravan, u trenucima možda i preglasan za ovu takoreći indoor pozornicu. Kasnije su krenuli s još većim divljanjem, pa i bacanjem opreme po pozornici, nešto što je bilo popularno prije tridesetak godina, a očito nikada nije izašlo iz punk domene. Dosta dobar performans.
I kad sam mislio da je možda greška što je Bad Daughter zatvarala ovu večer, s obzirom na iskustva s freekind., prevario sam se. Bad Daughter je zvučala bolje nego ikada. Ovdje zaista treba pohvaliti produkciju festivala i ton majstore. Ali, naravno, kada imate izvođača koji je ovako istreniran, onda je sve ostalo lako. Jerko Jurin na bubnjevima, Leonard Klaić na basu i sampleovima, te loša kćerka za vokalom zvučali su idealno, moćno, kao da je ispred nas stao headliner nekog jakog svjetskog festivala. Sve je bilo savršeno, od izvedbe do publike koja je svjedočila još jednom highlightu ovog festivala. Iako teško da možete razumjeti riječi koje pjeva Dunja, takav način vokalne izvedbe nije nešto zasmetao. Najbolje reakcije su ipak bile na najvećim hitovima poput “Favourite Game”, “Bite Your Tong” i “Let Me Panic”, ali i ostatak materijala nije bio ništa manje zanimljiv. Slušate i gledate sve i ovo i mislite si, samo da je netko od velikih festivala ovdje da ih primijeti i odvede u svijet. Jer zaslužuju. I bili su. Nadajmo se najboljem.
IZVJEŠĆE/FOTO: Otvorenje Ship festivala uz atraktivne koncerte, slijede paneli, rasprave, radionice…
Silazimo s recimo to tako vrha grada do Azimuta, a tamo, kako bi rekao Mišo Kovač – strašan lom. Krcat klub. A na vanjskoj pozornici Rumunji iz benda Zimru. I dok sam se okrenuo, oni su završili, a Gradske bitange su krenule s nastupom u klubu da toga nisam bio svjestan iz nekog razloga. I eto, spletom čudnih okolnosti, opet sam propustio bend o kojemu svi pričaju. Treći put bolje da me netko ubije, ako ih propustim. Nika Turković je nastupala sljedeća na vanjskoj pozornici, ali mi se nije dojmio nastup. Premlak i za ovu vrstu publike možda i nezanimljiv. Takav sam dojam stekao. Otišao sam ponovno u klub da ne propustim još jedno sjajno ima, a to je Daliborovo granje. Opet strašan lom. Nastup ispunjen prog rockom, psihodelijom, čak i do razine sevdaha, dvije snažne gitare, bas, truba i bubnjevi. Ugodno glasni, briljantni, jedan od onih bendova na kojima će vam se čeljust spustiti, jezik isplaziti, a ušni organi nauživati. Kakav kraj večeri. Tunel ipak ostavljam za zadnju večer.
Može li bolje od ovoga?
Foto: Valerio Baranović, Filip Kovačević, Marko Lopac
