U idućih godinu dana ću se osvrnuti na najbitnija diskografska, što svjetska, što domaća izdanja, posebno se osvrćući na albume koji nisu bili toliko zamijećeni u svom realnom vremenu.
Moje formativne godine započinju s godinom broja 1978. Kada uzmemo u obzir tadašnjih 50 godina, vraćamo se u 1928-u. Ne želim reći da je ta godina bila loša, čak štoviše, to razdoblje se naziva “ludim dvadesetima”. Velika gospodarska kriza će se tek dogoditi godinu poslije. Bijeda i siromaštvo će utjecati na velike tragične poremećaje u sljedećih nekoliko desetljeća. No, danas, 2024., možemo puno optimističnije gledati na pola stoljeća staru glazbenu prošlost.
Prije 50 godina, dakle 1974., bilo je čak 16 (plus minus dva) domaća rock izdanja, a tek na prste jedne ruke se mogu nabrojati djela koja su utjecala na buduće generacije i također, čak i dan-danas, ostati relevantni svjedoci vremena. Neću se u ovoj priči povoditi ni datumima izdanja, ni njihovim značajem, čak ni abecednm redom jer su večina ovih ploča koje ću spomenuti izašle gotovo po tajmingu u isto vrijeme. Singlove neću spominjati, ta onda bih imao svaki dan nešto dodati. Držat ću se godine, a ne mjeseca, dana ili sata kada je nešto nastalo, a što je inače uobičajeno za većinu velikih svjetskih izdanja. Do informacija tog “svjetskog” karaktera nije teško doći. Ali do (tadašnjih) domaćih… E, to je druga priča.
Najranije izdanje neobične ploče te 1974. dolazi iz Beograda. Porodična manufaktura crnog hleba je istinska priča utopijskih hipi komuna. Bend su osnovali pjevačica i gitaristica Maja de Rado, gitarist Jugoslav Vlahović i gitarist Slobodan Kuzmanović, kojima se kasnije pridružio kontrabasist Petar Pavišić. Bend je izvodio akustičnu glazbu i bili su jedan od pionira jugoslavenske akustične rock scene. Sudjelovali su u kazalištu Atelje 212 u Beogradu, privlačeći pozornost javnosti tekstovima i skladbama koje je napisala njihova tinejdžerska frontesa – Maja. Svoj jedini studijski album objavili su te 1974., a godinu dana kasnije su se raspali. Nakon prestanka djelovanja grupe, Vlahović će postati jedan od najznačajnijih karikaturista i dizajnera omota albuma u Jugoslaviji.
Samo nekoliko singlova i jedini album priskrbili su im kultni status u tadašnjoj državi. Iako su imali malo nastupa, koncentriranih uglavnom na veća urbana središta, ostali su zapamćeni kao relikvija prošlog vrenena, sanjarskog hipi vremena i njihovih utopijskih sanjanja. Kako je već 1974., stilski su još uvijek u “zlatnim” (čitaj: propalim) šezdesetima pod skrivenim utjecajem britanskih folk bendova tipa Pentangle, Fairport Convention, pa čak i ranog Boba Dylana i Cata Stevensa. No, koliko god ih uspoređivao s legendama i vlasnicima vrhunskih izdanja toga vremena, oni nisu na svjetskoj razini, ali su u to vrijeme bili bitan detalj razvoja domaće glazbe. U ovoj priči, nema veze što su bili iz Beograda, koji je tada bio integralni dio tadašnje države, utjecali su na glazbenu budućnost kojoj oni već odavno nisu bili bitan dio.