Da The Cult dolazi u Zagreb, nije spektakularno odjeknulo, a da će rokati na Šalati, time nije otkrivena Amerika, ali ako je rock religija – ovaj bend bi bio nešto najbliže definiciji kulta.
Grijeh je propustiti to slavlje. Ma jesu li ovo prevelike riječi? Odmah na početku izvještaja isprike idu predgrupi TV Eye. Za nešto starije rockere, izazov je pojaviti se na vrijeme. Zamalo nam je promaknuo i početak nastupa glavnih aktera. No, umirio nas je prizor koji smo zatekli – puno nestrpljivih glava, što ćelavih, što čupavih, što sijedih. Ne možemo skriti, uzbuđenja je bilo, pa i nakon tri odgledana koncerta Culta u Hrvatskoj (od toga dva u Zagrebu). Zna se, doduše, što ovdje očekivati. Nema konfeta, vatre i big screenova. Fokus je na rock energiji, vibriranju s publikom, cjelokupnom zvučnom dojmu, tonu Duffyjeve gitare i nagađanju koliko će Ian Astbury biti raspoložen te hoće li dobaciti svoj tamburin.
Foto: Samir Cerić Kovačević
Intro a la “Hans Zimmer – Pad crnog jastreba” je razdragao bubrege, a ubrzo su se pojavili i Cultovci. Mah, nije Ian ni čekao da posljednji uleti na pozornicu. Bio je to stav tipa “idemo što brže ovo odrokati i dati ljudima ono po što su došli”. Tako i bijaše. Primijetila se tek mala nesigurnost u startu i “traženje” miks-inženjera, ali već nakon tri pjesme izmjenjivale su se improvizacije (konkretno u himničnoj “Sweet Soul Sister”), Ian je djelovao sve razgovorljiviji, a zvuk je bio, neskromno, fantastičan. Obzirom na niz starih uspješnica, skoro smo zaboravili kako je ovdje riječ o promociji novog albuma. Singl “Vendetta X” odsvirali su tek na polovici nastupa. A kad su nas već navukli s “Mirror”, mogli su nam podariti i live verziju vrlo solidne “Give Me Mercy”. To ipak nisu učinili. S druge strane, vole “The Phoenix” više nego fanovi, a i Billy Duffy tu može stiskati svoj signature wah do iznemoglosti. Prepoznatljiv riff iz “Wild Flower” jednostavno nikad ne dosadi, pogotovo jer uživo zvuči punije i konkretnije nego u studijskoj izvedbi.
Foto: Samir Cerić Kovačević
Naravno da i ovaj put nije izostao Astburyjev sarkazam, pa se tako, primjerice, osvrnuo na kompleks Šalate koji mu i dalje djeluje ruševno, a stvari su zapravo vrlo jednostavne – dovoljni su tek voda i alat za prionuti poslu. Nakon ziheraškog dvojca “Rain + She Sells Sanctuary” i pjevanja publike “u glas”, uslijedio je nemali šok. Glazbenici su se povukli s pozornice. Iza sebe su ostavili točno sat vremena nastupa, bar u regularnom dijelu koncerta. Vratili su se na bis s još moćnijim parom pjesama s “Electrica”, “Peace Dog” i “Love Removal Machine”, kada su zaista istresli sve svoje adute. I to je bila točka bez povratka. Ne može nam ne biti žao što se bar nismo nauživali i s “Edie (Ciao Baby)” ili “Fire Woman”. Ali što je tu je… Što smo znali, to smo otpjevali, što j’ ostalo, ne b’ u Culta stalo. Neosporno su odlično zvučali, ponajviše prezentirajući kako trebaju zvučati rock bubnjevi i gitare. Isprike – gitara. Ipak je samo jedna, a kao da su ih bile tri odjednom. Kratko, ali slatko. Bravo, momci!
Foto: Samir Cerić Kovačević
Setlista:
1. Rise
2. Sun King
3. King Contrary Man
4. Sweet Soul Sister
5. The Witch
6. Lil’ Devil
7. Aphrodisiac Jacket
8. Vendetta X
9. The Phoenix
10. Wild Flower
11. Mirror
12. Spiritwalker
13. Rain
14. She Sells Sanctuary
Bis:
15. Peace Dog
16. Love Removal Machine
Foto: Samir Cerić Kovačević
