Idem odmah u glavu i bez previše filozofiranja – “The Dark Side of the Moon” u planetariju u Brnu bio je najbolji “koncertni” doživljaj koji sam ikada iskusio u svojem životu.
Poslušati jedan od najvećih albuma svih vremena, a ako ćete pitati autora ovog teksta onda i najbolji svih vremena, “The Dark Side of the Moon” Pink Floyda u planetariju povodom 50 godina ovog albuma, neponovljivo je iskustvo. Ne samo zbog samog albuma, nego i zbog ambijenta jer ste s ostatkom publike ostavljeni sami zajedno sa zvijezdama, planetama, u bespućima neistraženog Svemira, na Mliječnoj stazi, na nekim dalekim i drugim “Mliječnim stazama”, tražeći smisao života i smrti, otkrivajući svijetlu i tamnu stranu Mjeseca. Istraživali su se život i smrt po hodnicima Abbey Road Studios u Londonu kada se snimao ovaj album. Pitanja su visila mnogima iznad glave, ali i neki odgovori. Tako će čovjek koji radi na vratima Abbey Roada, Gerry O’Driscoll, trajno završiti u pjesmi “The Great Gig in the Sky” zbog izjave kako se ne boji smrti jer nema razloga za to – ionako ćemo svi kad-tad otići.
Moj jedini strah u životu je smrt, približavanje smrti, skraćivanje života svakog dana po jedan dan. S vremena na vrijeme mi dođe ovaj strah u glavu, ali ga uspješno otklonim. Glazbom! Najčešće Pink Floydima, raznim albumima, ali prije svega “Tamnom stranom Mjeseca”. Zašto? Ovaj album je živo stvorenje, diše, otkucava, poput našeg srca, plače poput naše duše, diše poput naših pluća, krvari poput naših rana. Govori i o prolaznosti vremena, ali i tome kako nam ne vrijedi previše osvrtanje unazad jer vrijeme svejedno brzo prolazi. Trebamo iskoristiti ono vrijeme ispred nas. Govori o tome i pjesma “Time”. Toliko lijepa, a toliko izravna. Srce boli jer smo svakoga dana za jedan dan bliže smrti. No, postoje lijepe stvari koje će nam pomoći u otklanjanju ove boli. Poput doma koji se spominje u pjesmi. Uvijek ćemo mu se rado vraćati, zagrijati srmznute kosti ispred vatre, upijati neki novi život.
Slušao sam “The Dark Side of the Moon” u raznim prigodama, kad sam sretan, kad sam tužan, kad sam ljut, kad sam ogorčen, u vožnji, na slušalice, dok se tuširam, čak i u avionu iznad oblaka. Pomislih da je to najljepše iskustvo koje sam mogao imati s albumom i Pink Floydima. Mislim, jedino bolje iskustvo je da se vratim u 1973. godinu i poslušam uživo bend i album. Ali to je nemoguće. Razmišljam sedam dana prije svojeg rođendana (6.5. je rođendan) i kraja jednog važnog dijela svojeg života. Hoću li slaviti taj kraj i ako da, kako ga proslaviti? Idem si nešto priuštiti, nešto potpuno ludo. Odem na web stranicu Pink Floyda i pogledam raspored projekcija albuma u planetarijima diljem Europe. Najbliža je Češka. Brno. Prekrasan planetarij. Može! Dočekat ću rođendan tamo, završiti jednu fazu života, nazdraviti i hrabro krenuti u novi život. Nije bilo lako. Nervoza prije preslušavanja albuma jer ga nisam navikao slušati na ovakav način. Kreću otkucaji srca, gase se svjetla u planetariju, osluškujem doslovno “the great gig in the sky” s glavom prema gore. Čujem Gerryja, kreće razmišljanje o kraju, prestanku otkucaja, ne mora nužno značiti kraju života – počinje “Time”. Rasplakao sam se kao gladna godina. Doživljaj koji nisam imao prilike iskusiti. Sve do sada. Zvijezde iznad mene, nevjerojatni vizuali, prolazak kroz atmosfere planeta, kroz prsten Saturna, kroz asteroide, kroz uplakane oči astronauta i mene promatrača. On gleda u Zemlju, ja gledam u njega. Život nam je u očima. Slušam “Money”, promatramo pohlepan svijet, u najgorem mogućem svjetlu. Slušamo “Us and Them”. Kroz prizmu rata, odnosno zaraćenih strana, promatramo dvije strane čovjeka, humanu i pohlepnu, svijetlu i tamnu. Poput Mjeseca. Pjesme se stapaju jedna u drugu, svemirska rock opera, ako je mogu tako nazvati, prilazi polako kraju. Vizualni dio dolazi do svojeg maksimuma. Nagovještava ga “Any Colour You Like”, astronaut na Marsu, velika oluja koja ga odnosi u duboki Svemir. Pojavljuju se laseri koji lebde iznad nas, publike, kao leptiri. Formiraju se u prizme, piramide, točke, linije, preklapaju se u znak beskonačnosti i odlaze u vječnost. Sve to uz 360° reality audio. Glazba je svud oko nas. Smrt jest došla, ali otkucaji srca se ponovno čuju. Rođen je neki novi život. Hoće li on biti na našoj ili njihovoj strani, odluka je na živom biću.
Publika je ostala u šoku, podsjetila me na publiku s koncerta “P.U.L.S.E.” kada je u nevjerici gledala što se to događa na pozornici. “Je li moguće da svjedočim najspekakularnijem koncertu svih vremena?” Nekako slično sam se i ja pitao nakon što sam poslušao “The Dark Side of the Moon” u planetariju u Brnu. Tišina. Samo tišina. Nakon što je završila odjavna kreće pljesak, ali ne onaj gromoglasni, već stidljivi. Poput prvog “volim te” koji izreknete ljubavi svojeg života. Tako nevin, ali i emotivan. Kao da još publika nije bila svjesna čemu je svjedočila. Izlazim van i ugledam pun Mjesec iznad planetarija. Osvijetlio je cijeli grad. Ovo je bila najsvjetlija strana Mjesca koju sam vidio. Doživljaj iznad svih mojih koncertnih doživljaja. Upravo sjedim u hotelskoj sobi, razmišljam. I dalje sam pod dojmom. Za pola sata je moj 37. rođendan. I sad shvaćam. Brojke 37 i 73 imaju nevjerojatnu sličnost. Kraj jednog i početak drugog života. Vidimo se na tamnoj strani Mjeseca. Ionako ćemo kad-tad tamo završiti.