Već i ptice na grani, pa čak i one hejterske, znaju da je Tool besprijekoran bend koji više od 3 desetljeća jedinstvenim zvukom i nevjerojatnom live izvedbom okuplja vojsku obožavatelja do te mjere da je ta ista vojska spremna dati i prosječnu plaću za njihove koncerte i diskografska izdanja.
Nekima ili mnogima je to neshvatljivo, no, kada poslušate i pogledate jedan od koncerata Toola shvatit ćete da je u pitanju bend koji ostavlja identičan dojam ili na isti način hipnozira publiku kao što su to Pink Floydi radili u svojim najboljim godinama. Samo što je u pitanju drugačiji kreativni moment, ali recept je sličan – zvukom doprijeti do najskrivenijih mjesta naše duše, a u istom trenutku vizualno ostaviti eklektičan dojam. Moram priznati da su Tool odradili koncert po mojoj mjeri. Bio je to sjedeći događaj, iako se mnogi nisu suzdržali nego su odlučili stajati na nogama, što se baš i nije dopuštalo na tribinama od strane zaštitara. S druge strane nije bilo dopušteno fotografiranje i snimanje koncerta mobilnim uređajima, iako je frontmen Maynard James Keenan popustio na zadnjoj pjesmi uz ozbiljno upozorenje da nema korištenja bliceva. Strogi? Možda! Ali itekako poštujem činjenicu da se na koncertu netko želi fokusirati isključivo na glazbu ili vizualnu priču, bez obzira na 21. stoljeće i moderne tehnologije. Ujedno je to i stoljeće kada se fokus na glazbu besramno smanjio, odnosno kada je glazba postala samo podloga ili easy skip proizvod.
Odlučio sam preskočiti predgrupu te se posvjetiti isključivo Toolu. Kasnili su samo pet minuta i otvorili nastup s naslovnom pjesmom još aktualnog albuma “Fear Inoculum”. U tom trenutku, pozornica polako otkriva sve svoje vizualne moći, a kroz László Papp Arenu prolazi nevjerojatan i hipnotirajući zvuk, oplemenjen prepoznatljivim i prodornim gitarskim riffovima i solo bravurama, zatim također kompleksnom bas linijom, ali i bubnjevima koji su često najviše u fokusu. Naravno, jedinstven Keenanov glas na trenutke se spaja s ostatkom benda, a potom poput nekakve furije prolazi kroz naše uši. I da, Keenan ga opako može potegnuti svojim glasnicama i dosta dugo držati isti ton.
Mislim da bolje otvaranje nekog koncerta nisam dugo vidio, nakon “Fear Inoculum” prešlo se odmah na dva ponajveća hita “Sober” i “The Pot”. Publika najviše reagira na njihove progresije, kompleksna i prodorna sola, te poseban toolovski metal drive koji vas doslovno paralizira. Nije ni čudo da se često zna reći kako Tool publici omogućuju izvantjelesno iskustvo. Kad uz to sve dodate poliritam izvrsnog Dannyja Carreya onda je ovo izvantjelesno iskustvo i jednosmjerno putovanje prema samoj jezgri našeg uma. To je bilo vidljivo i na licima publike, oduševljena i šokirana u isto vrijeme. Maksimalno lučenje serotonina kroz melankoliju zvuka. Bend se doslovno nije pomicao cijelo vrijeme, osim Keenana koji je mijenjao poziciju od lijeve do desne strane bubnjara. I jedan je od rijetkih vokala na svijetu koji se nalazi u pozadini cijele stage produkcije. Vizualna produkcija od samog početka koncerta dala je do znanja kako će ovo doista biti neponovljivo iskustvo. Psihodelični motivi, tmurni i na trenutke bolesni vizuali često popraćeni prepoznatljivim pentagramom, pentaklom i ostalim mističnim čudima bili su dovoljni da vas Tool obuzme i preuzme.
Najviše su izvodili pjesme s novog albuma pa smo osim “Fear Inoculum” čuli i briljantnu “Pneuma”, “Descending”, “Chocolate Chip Trip” i druge, koncert su zatvorili s “Invincible”, jedinom pjesmom na kojoj je bilo dozvoljeno snimanje mobilnim uređajim, iako je bilo dosta onih koji su to uspjeli i prije uraditi. Čuli smo i neke ranije uratke poput “Pushit”, “The Grudge” i “Right in Two”, a prvi dio koncerta zatvorili su pjesmom “Hooker with a Penis” koja je svojom tamnom atmosferom, derajućim Keenanovim glasom te penetrirajućom ritam sekcijom bila savršena za početak kraja. Trebam li reći da bend nije progovorio niti jednu riječ, a već je bila prošla većina koncerta. Na velikom ekranu samo je osvanulo odbrojavanje koje je trajalo 10 minuta. Vrijeme je bilo za stanku i procesuiranje onoga što smo imali prilike čuti i vidjeti. Prema komentarima publike, a vjerujte, bio je veliki broj onih iz cijele regije, odnosno država bivše Jugoslavije, bilo je jasno da smo svi proživjeli istu stvar.
Uopće se nisam opterećivao set listama prije nego što sam došao na koncert, htio sam se iznenaditi i ostao sam iznenađen. Propustili su odsvirati moju savršenu playlistu koja se sastojala i od pjesama poput “46 & 2” i “7empest”, “Schism”, “Jambi” i sličnih, ali moram priznati da mi nisu nedostajale. Nakon stanke otvaraju takoreći bis (koji dugo traje) s još dvije pjesme s novog albuma, “Chocolate Chip Trip” i “Culling Voices”. Svakako treba reći da je album sjajno prihvaćen, a većina pjesama može i vječno ostati na set listama, ako se mene pita. I potom kulminacija večeri – “Invincible”, bend koji je nevidljiv cijelo vrijeme, a onda se na kraju otkrije publici i dozvoli joj da uživa u blagodatima tehnologije 21. stoljeća. Keenan je tad i progovorio, pozdravio publiku, zahvalio tehničarima koji ih trpe cijelo vrijeme i rekao kako je ovo zadnji koncert na turneji.
Tool je stvarno moćan glazbeni alat, ne daj bože da idete analizirati sve njihove otpjevane tekstove i odsvirane tonove. Mogli biste stvarno doživjeti izvantjelesne aktivnosti. Ovakvu preciznost sviranja nikada nisam doživio, vjerojatno sviraju na klik ili su do te mjere uvježbani da ne griješe. Ili mi prosječni homo sapiensi ne primijetimo te greške. Definitivno jedno od najvećih koncertnih iskustava u mojem životu. I ne propuštam ih više. Kažu da je to jedna od njihovih crnih magija koje vas obuzmu i ne puštaju. Može!
Foto: Travis Shinn