Ne da nikada nisam bio na Malon Brijunu, nisam nikada bio niti na velikom, pa je koncert Urban&4 ovog ponedjeljka, 24. srpnja, bio zapravo lijepa prilika da tu nepravdu ispravim. A i Mali Brijun je bio usputna stanica na (glazbenom) putovanju iz Italije prema Hrvatskoj.
Damira Urbana i prateću četvorku, vjerojatno najbolju bendovsku postavu glazbenika u Hrvatskoj, slušao sam toliko puta da ih je nemoguće nabrojati. I to od malih prostora do nedavne Arene Zagreb, od festivala do solo nastupa. Ali Mali Brijun je ipak nešto posebno. Naravno, jer je u pitanju jedno od najljepših mjesta u Hrvatskoj, kao drugo, u pitanju je koncert u sklopu Kazališta Ulysses koje svake godine organizira razne predstave i koncerte na Malom Brijunu, a kao treće, Urban&4 je s godinama postao, mogu to bez pardona reći, moj najdraži hrvatski glazbeni kolektiv. Mogu je nazvati i glazbenom obitelji jer njihova simbioza na pozornici i zagrljaji tijekom i poslije koncerta dovoljno govore o tome koliko cijene i vole jedni druge. Njihovo glazbeno umijeće i muziciranje dovedeni su do savršenstva, što i ne čudi jer već zajedno sviraju, ako se ne varam, od 2006. godine, što je ukupno 17 godina.
Foto: Nikola Knežević
Album “Žena dijete” je bio moj početak. I ova velika ljubav traje sve do danas, u vrijeme kada su Urban&4 s albumom “Lipanj, srpanj, kolovoz” nadišli sami sebe. Damir je autorski u najzrelijem razdoblju, kao i bend u sviračkom smislu. U lipnju je stigao koncert karijere i to u najvećem indoor prostoru u Hrvatskoj, zagrebačkoj Areni, a srpanj je ponudio Mali Brijun, prelijepo i usamljeno mjesto do kojeg vam treba 30-ak minuta brodom od Fažane. Tko zna što slijedi u kolovozu. Do koncertnog ili kazališnog prostora vode nas svjetla, takoreći glumeći baklje, a na cilju nas je dočekalo preslatko mjesto na kojemu se zvuk ne širi, već ostaje unutar zidina, što je savršeno za idealan doživljaj. Izlaze Damir i Četvorka, sjedaju na improviziranu mini pozornicu, predstavlja publici bend i izvodi akustično “Nitko osim nas”, emocije pršte, publika (koncert je bio rasprodan, naravno) pjeva zajedno s glazbenicima – osjetilo se da će ova večer biti posebna. Iznad nas munje sijevaju, puše lagani vjetar i kao da je magija vladala ovim otočićem jer smo kraj koncerta dočekali bez nevremena. Mislim da je bilo potrebno nekih 10 minuta, ako se dobro sjećam nakon pjesme “Div” ili “Odlučio sam da te volim”, da se dobar dio publike spusti do pozornice u prve redove, što je bio zanimljiv prizor. Osjetila se i posebna vibra kod benda, a i Damiru i njegovoj obitelji su Brijuni privremeno mjesto boravka svake godine. A znate kako kažu, najteže je svirati doma.
Kako je koncert odmicao tako je atmosfera bila sve užarenija do trenutka kada je Damir desetak gledatelja pozvao da dođu kod njega, između benda. Nisam prije bio na Malom Brijunu pa ne znam je li se ovo prije događalo ili ne, ali doslovno je publika bila dio benda. Energija na vrhuncu, a svaka sljedeća pjesma izazivala je još više euforije. Zvuk savršen, što ponovno ne čudi, jer je i tonac, baš dio ove glazbene obitelji već dulje vrijeme. A nije lako raditi razglas na ovakvom mjestu. Bend također sjajan, od solo istupa do potpune zvučne slike. Damir često dolazi do svakoga od njih, grli ih i ljubi, i tim činom zahvaljuje za svaki zajednički trenutak. Setlista je bila standardna, a činile su je pjesme od početka njegove karijere do danas, od “Otrovne kiše” do “Lipanj, srpanj, kolovoz”, od “Astronauta” i “Neba” do “Iskre” i “Kuće sjećanja”. I svaki trenutak je bio magičan, svaki otpjevan stih novo draganje naših ušnih osjetila, svaki odsvirani ton je bio kao da ga prvi put čujemo. Stajao sam kraj Sandija Bratonje, čisto da ovoga puta pobliže pratim njegove sjajne manevre na bas gitari i ulogu drugog vokala. A i da budem Sandijev drugi vokal (smijeh). Nemjerljivo je iskustvo kad si ovako blizu benda pa vidiš i osjetiš neke stvari koje nisi prije, od nekih najjedostavnijih formi do kompleksnog načina sviranja instrumenta. Publika je sada već na sve strane oko Damira, a ovaj se penje i gore na tribinu da ne bi bila zakinuta i ona publika koja nije imala prostora na takoreći plesnom podiju. Damir, kao i uvijek, veličanstven, i vokalno i s pokojom humoreskom. Sa strane, vječna pratnja, supruga Milica i njihova dva anđela, Iskra i Istok Zola.
Foto: Nikola Knežević
Za kraj koncerta uslijedile su “Mjesto za mene”, “Mala truba”, “Nebo” i “Astronaut”, ali i totalni sing-along s publikom, dok noj frca na našim licima, glasnice pucaju, a lučenje hormona sreće dolazi do maksimuma. Izlet na Mali Brijun je bio gotov, vraćamo se prema brodu, publika na svojim mobilnim uređajima još jednom pregledava snimke, pa čak i pjeva putem. Sjećanja na ovo iskustvo vječno ostaju u našim glavama. Neopisivo! Poput iskre!
Naslovna fotografija: Nikola Knežević