Odlučio sam da ću voljeti Damira Urbana nekako u trenutku kada je glazbeno postao Damir Urban, sa svojim prvim solo albumom 1996. godine. Tada sam imao 10 godina. Nitko, pišljivac. O životu nemam pojma, a kamoli o glazbi. Ali, nešto sam osjetio.
Kažu da su djeca najiskrenija pa sam i ja te 1996. godine u pjesmi “Nebo” osjetio nešto novo, drugačije i emotivno posebno. Tko zna kakve su to tada emocije bile. Ali osjetio sam glazbu i svu njezinu ljepotu. Od tada traje moja ljubav prema njemu i njegovoj glazbi, njegovoj Četvorci, glazbenicima koji su doista svjetska klasa. Tako posloženi, u istom dahu dišu, a i cijelim srcem su u svakoj pjesmi. Zato mi je uvijek lijepo vidjeti nakon koncerta kada se svi zagrle, izljube, podragaju, potapšaju po leđima, zahvale jedni drugome što su cijelo vrijeme zajedno i što je još jedan izlazak na pozornicu bio nešto o čemu će ljudi pričati. I evo, nije prošlo ni 24 sata od koncerta u Areni Zagreb sa Simfonijskim orkestrom HRT-a pod ravnanjem dirigenta Alana Bjelinskog, a već svi pričaju o koncertu karijere Urbana&4, o simfoniji glazbe, ljubavi i emocija, o večeri kada je cijela Arena pjevala u jedan glas, večeri kada je Damir Urban zauvijek postao Iskra hrvatske glazbene scene. Znate onu iskru koju vidite na nebu kada padne među svim ostalim iskrama, onu iskru koju vidite u nečijim očima kad se zaljubi, onu iskru koju vidite između dvoje zaljubljenih ljudi, onu iskru kada ste oko nečega nevjerojatno uzbuđeni. Upravo ta iskra u smislu glazbe je Damir Urban, a njegova Četvorka su ostale iskre ili zvijezde koje ga okružuju.
Foto: Nikola Knežević
Glazbeno je odrastao, autorski sazrijevao, baš onako kako sam i ja životno sazrijevao i kako je sazrijevao moj glazbeni ukus. Tijekom života bio sam na njegovim koncertima možda nekih desetak puta, upijao sam “Nebo”, “Malu trubu”, “Moja”, “Black Tatoo”, “Odlučio sam da te volim”, “Samo…”, “Mjesto za mene”, “Kornjača”, upijao sam i one pjesme koje ne izvodi često poput “Magnet” ili “Spelujem ti ispriku”, čak i one koje nikada nisu objavljene na nekom albumu poput “Limun”. Onda je stiglo neko novo razdoblje, dirigent je objavio “Dirigenta”. Dirigent zalazi u neke još emotivnije vode. Nakon te pjesme otkrivaju se prvi komadići slagalice koja će se u budućnosti zvati “Lipanj, srpanj, kolovoz”. “Kuća sjećanja”, a onda i “Iskra”. Gotov sam! Damir Urban postao je moj hrvatski Bruce Springsteen, moj hrvatski Nick Cave, mogao bih nabrajati u nedogled. “Iskra” je bila presudna, jer su se počele prolijevati suze na ovu pjesmu, počeli su stizati osmijesi za koje nisi znao da ih možeš proizvesti. Ne samo to, nego počeo sam drugačije shvaćati i njegove stare pjesme, od “Otrovne kiše” do danas. Stigao je “Lipanj, srpanj, kolovoz”! I znao sam da ćemo se Urban&4 i ja puno više sretati, onih desetak koncerata tijekom života postalo je desetak koncerata u samo jednoj godini. Događa se nešto još luđe, počeo sam i raditi s njim, nakratko, jer i poslovni život kao i onaj privatni odvede te neplanirano na neko drugo mjesto. I shvatim da Urban&4 nisu glazbenici, to je obitelj. Zato sve ove pjesme i doživljavam tako emotivno, jer se ispred mene nalazi moja glazbena obitelj koja će me vrlo rado zagrliti kada zagrljaj trebam, potapšati po ramenu kada mi je to potrebno, pružiti mi onu ljubav koju možda ne mogu doživjeti izvan glazbe i u meni probuditi neke emocije te dohvatiti ono što se duboko skriva u mojem srcu. To su Urban&4, oni to mogu. I oni su to učinili u Areni Zagreb ove subotnje večeri. Kao što rekoh, simfonija glazbe, ljubavi i emocija. Svi smo bili jedno veliko srce koje je kucalo kao nikada do sada. Jer svima nama treba “tako malo, skoro ništa, jedan kremen i jedna iskra, da tama ode zauvijek iz sna”. ” Jer čovjek je velik točno toliko, koliko je ono što traži veliko”, kaže pjesma. Zastanem, razmislim, a emocije isplivaju. Gitara prodire kroz srce i potom još jednom cijela Arena zapjeva “Iskru”. Sve je jasno. Ono “Odlučio sam da te volim” s početka moje priče s Urbanom nije suludo. I bit će još desetaka i desetaka koncerata, svake godine, dok god vidim tu iskru.
Foto: Nikola Knežević
Ovo je moja priča o Damiru Urbanu, Četvorci, Simfoniji. Ovo sam doživio nedavno na slušanju albuma “The Dark Side of the Moon” Pink Floyda u planetariju u Brnu, doživio sam ovu emociju i na Urban&4 u Areni Zagreb. Ne uspoređujem ove glazbene priče, uspoređujem samo ono što mi srce kaže. To je glazba!
P.S. Oprostite, gospodine Rade Šerbedžija što Vas nisam spomenuo ranije, ali Vaše riječi izrečene u Areni Zagreb bile su itekako važne. I izlazak na pozornicu je bio emotivno bitan za svakog čovjeka u Areni. Kao i izlazak djece i članica djevojačkog zbora Mozartine na pozornicu. Njihov mali performans i pjevanje s Damirom i bendom zadnje tri pjesme bili su jedan od divnih trenutaka večeri.
Foto: Nikola Knežević
Set lista:
1. Mjesečev rog
2. Nitko osim nas
3. Biram ptice
4. Div
5. Odlučio sam da te volim
6. Ruke
7. Talijaneza
8. Sutra ćemo pričati
9. Kuća sjećanja
10. Gdje god bila ti
11. Sama
12. Ni u tvome srcu ft. Rade Šerbedžija
13. Moja voda
14. Nebo
15. Iskra
16. Mjesto za mene
17. Mala truba
Bis #1
18. Dirigent
19. Samo
20. Astronaut
Bis#2
21. Priđi mi bliže ft. Mozartine
22. Black Tattoo ft. Mozartine
23. Svijet za nas ft. Mozartine
Foto: Nikola Knežević
