Dugoočekivani četvrti album vjerojatno najveće pjevačke dive 21. stoljeća u svom je prvom tjednu u Americi prodan u više primjeraka nego svi ostali albumi u Billboardovoj ljestvici 50 najprodavanijih albuma tog tjedna zajedno te s lakoćom pokupio titulu najprodavanijeg albuma godine. Prednarudžbe su izazvale kaos u vinilnoj industriji, dok je Spotify zbog njenog zahtjeva maknuo automatsku opciju za nasumičnu reprodukciju albuma. Dakle, u pitanju je događaj, a ne album.
Sam album se većinom kloni prpošnih klišeja milenijskog popa i oslanja na velike klavirske balade, ali se ipak uklapa u nedavni trend “velikih” pop albuma oslonjenih na privatni život autora, bez obzira radilo se o “Sour” Olivie Rodrigo, “Donda” Kanyea Westa, “Certified Lover Boy” Drakea ili “Happier Than Ever” Billie Eilish. Takva introspektivna i načelno intimistička ostvarenja se, istina, pojavljuju s vremena na vrijeme, no u kontekstu druge pandemijske godine pomalo djeluju kao svjesno sapuničasta zabava za običan puk. Audio ekvivalent žutog tiska, samo, naravno, autoriziranog.
U teoriji, “30” je Adelin najosobniji album, velikim dijelom usredotočen na razvod od Simona Kineckog. U praksi, međutim, pomalo paradoksalan, uzevši u obzir emocionalne manipulacije poput uvrštavanja glasovnih poruka sinu na kraju “My Little Love”, album djeluje većinski distancirano. Prvi singl “Easy On Me”, zamišljen kao velika emotivna izjava, ni po čemu nema snagu prijašnjih sličnih trenutaka poput “Set Fire to The Rain” ili “Someone Like You” nošenih prije svega vulkanskom snagom vokala, ali i vrlo opipljivog emotivnog naboja. Glas je i ovdje glavni adut, no koliko god bile korektne, ove pjesme nemaju snagu uvlačenja slušatelja ako on otprije nije bio zainteresiran za sadržaj.
Unatoč uvrštavanju novih suradnika, poput nadolazećeg Britanca Infloa ili proslavljenog filmskog kompozitora Ludwiga Goranssona, album djeluje kao ponavljanje formula klavirskih balada kao glavnog autorskog oruđa koje su Adele i Greg Kurstin uspostavili na prethodniku “25”. Bez obzira na brojna pozivanja na jazz i soul manirizme, ovo je i dalje album primarno koncentriran oko vokalne dive i njenog života pa samim time djeluje pomalo odijeljen od tradicije na koju se poziva. Nakon nekoliko opetovanih slušanja lošijem dojmu ne pridonosi ni činjenica da skoro polovica od dvanaest pjesama prelazi šest minuta trajanja, a da u samim kompozicijama nema dovoljno štofa ni motivacije za tako nešto. Unatoč svemu navedenom, “30” je solidan album, no teško da će privući ikoga tko već odavno nije Adelin fan. Čini se da za Adele to nije ni najmanji problem.