Prije 43 godine (8.10.1980.) objavljen je album “Remain in Light” grupe Talking Heads. Bio je to njihov iskorak u novu eru kreativnosti i eksperimentacije, eru izgrađenu na afričkoj poliritmiji i struji svijesti tekstopisca Davida Byrnea.
Producent je bio Brian Eno, koji je imao ključnu ulogu u snimanju kompleksnih melodijskih dionica i repetitivne poliritmije. Njegove su sugestije dovele do albuma kakvog znamo danas.
Eno je pomogao Davidu Byrneu koji je patio od kreativne blokade, rekavši mu kako tekst ne treba biti središte pjesme. To je pak navelo Byrnea da se iskuša u potpuno slobodnom klepanju stihova, inspiriranom afričkom glazbom i ranim rapom. Rezultat su tekstovi koji imaju jednu dozu kaotične i anksiozne slobode.
Bend je često improvizirao, snimao te improvizacije pa kasnije rezao najbolje dijelove i gradio pjesme na njima. Čitav je proces snimanja tako dobio jedan strukturirani, a opet slobodni proces. Rezultat svega toga je jedan od najboljih albuma osamdesetih te najbolji kojeg su Talking Headsi izdali.
Donosimo vam poredak pjesama, od one najmanje najbolje do one najbolje.
8. Seen and Not Seen
Ovo je najmanje zanimljiva pjesma s „lošije“ strane ploče. Tako je i „najlošija“ na albumu. Ipak, „Seen and Not Seen“ je daleko od toga da zapravo bude loša. Pjesma govori o čovjeku koji u svojoj glavi stvara idealnu sliku svoga izgleda te se polako mijenja kako bi dostigao tu sliku. Iako se na prvu tekst čini pomalo nasumičan, Byrne zapravo postavlja neka važna pitanja. Koliko je prirodno da gotovo svatko od nas želi promijeniti svoj izgled/imidž? Što se desi ako shvatimo da smo u svojoj promijeni napravili grešku? Byrne tekst ne pjeva, već ga pripovijeda dok ostali članovi benda stvaraju jednu „funky“, ali mračnu atmosferu u pozadini. Zapravo je ovo odlična pjesma koja daje uvid u generalnu anksioznost oko nečije samopercepcije. Smještena je na zadnje mjesto iz jednostavnog razloga: najmanje se ističe u moru genijalnosti koje nudi ovaj album.
7. Houses in Motion
„Houses in Motion“ je pjesma koja je atmosferski i ritmično slična „Seen and Not Seen“. Vrlo je anksiozna u svojem opisu kapitalističkog društva, gdje jedan član ponavlja iste stvari u nadi da će možda, samo možda, dostići te nedostižne milijarde. Ono što ovu pjesmu čini boljom od potonje je njen pjevan refren.
6. Listening Wind
„Listening Wind“ je pjesma koju sam isprva smjestila na najniže mjesto. Onda sam ju poslušala opet. Pa opet. Pa opet. Onda sam shvatila da „Listening Wind“ naprosto ne može biti smještena na najniže mjesto. Iako možda manje zanimljiva u svojim aranžmanima od „Seen and Not Seen“ i „Houses in Motion“, ovo je pjesma koja je tematski originalnija. Byrne pjeva o teroristu koji bombardira američke kolonijaliste. To je njegova direktna kritika jednog društva koje samo sebe smješta na neko imaginarno postolje, a zapravo je zapelo u kaosu arogancije i smeća. Byrne je i sam rekao kako ne zna bi li ju mogao izvesti danas, a proći bez kritike. Upravo to govori kako ova pjesma ima dovoljnu dozu provokacije da ostane zapamćena.
5. The Overload
Tehnički gledano, „The Overload“ je najmanje zanimljiva pjesma na albumu. Ona je zapravo jedina pjesma koja se – u svoj svojoj jednostavnosti – ne uklapa na album. Dugačka je, repetitivna, a spora i bez nekih zanimljivih promjena dinamike. Nije građena na afričkim ritmovima. Nije građena ni na novovalnim ritmovima ranijeg opusa benda. Ona je nešto potpuno drugo: Byrneov pokušaj da napiše „najmračniju“ pjesmu koju može, potaknut člankom koji je pročitao o depresiji Joy Divisiona. Ali baš ta njena neočekivanost ju čini toliko briljantnom. „Remain in Light“ ima jednu glazbenu koheziju. Prvih sedam pjesama savršeno teće iz jedne u drugu. I onda dođe „The Overload“, osma i posljednja na albumu, te slomi sklad svega što je bilo prije. Savršen potez za jedan bend čija će mantra uskoro postati „stop making sense“. Usto, ova pjesma ima jedan od najboljih stihova na albumu:
„We’re older than we realize
In someone’s eyes.“
4. Born Under Punches (The Heat Goes On)
Ovo je pjesma koja otvara album, a otvara ga urlikom. Tematski, Byrne je bio inspiriran Watergate skandalom i američkom politikom. „Born Under Punches“ savršeno najavljuje što se može očekivati od albuma. Aranžmani su sjajni, pjesma je i plesna i provokativna, a svakim se novim slušanjem može pronaći novi detalj koji je slušatelju nekako prije promakao.
3. Crosseyed and Painless
Prva je strana albuma bolja od druge. Svaka je iduća pjesma bolja od prošle. Tako je i „Crosseyed and Painless“ malo bolja od „Born Under Punches“. Divlji aranžmani, Byrneov tekst koji ostavlja mjesta interpretaciji… „Crosseyed and Painless“ je jedna od najčvršćih pjesama na albumu te savršen prikaz koliko su Talking Headsi dobro funkcionirali kao bend u vrijeme snimanja ovog albuma.
2. Once in a Lifetime
Najpoznatija pjesma s albuma i jedan od najvećih hitova benda, o „Once in a Lifetime“ se i nema što previše reći. Genijalna pjesma.
1. The Great Curve
Ako bi se „Remain in Light“ trebao opisati jednom pjesmom, onda bi ta pjesma bila „The Great Curve“. Ona je sve što je odlično kod ovog albuma. Struktura joj je kompleksna i pomalo kaotična. Njeni poliritmički aranžmani žive na rubu savršenog sklada i potpune kakofonije. Produkcijski je savršena. Uistinu, ovo je najbolja pjesma na ovom albumu, ali i jedna od najboljih u čitavom opusu Talking Headsa.