Steve Albini (lijevo na fotografiji), producent, glazbenik, gitarist i pjevač, koji je radio na nekim od najznačajnijih alternativnih rock albuma u povijesti, preminuo je gu 61. godini života nakon srčanog udara koji je zadobio dok je bio u svojem studijuu, Electrical Audio.
Osim što je predvodio bendove Big Black, Rapeman i Shellac, koji su svi pomicali granice post-punka i art-rocka, Albini je također producirao – ili, da upotrijebimo njegov preferirani izraz, projektirao – albume za desetke izvođača uključujući Nirvanu, Pixies, PJ Harvey i Page and Plant. Bio je poznat po svom DIY i punk etosu, opirući se uslugama streaminga i odbijajući primati naknade za snimke koje je producirao za druge izvođače.
Rođen u Kaliforniji 1962., Albini je glazbeno nadahnut punk pokretom, uglavnom Ramonesima, ali i čudnijim dijelom žanra s bendovima kao što su Devo i Pere Ubu. Preselio se u predgrađe Chicaga kako bi studirao novinarstvo i bio uvučen u plodnu underground glazbenu scenu u gradu, pridonoseći zinovima i radeći za punk izdavačku kuću Ruthless Records. Započeo je vlastiti glazbeni projekt, Big Black, u početku solo pothvat koji je ubrzo postao kvartet. Njihov debitantski album “Atomizer” objavljen je 1986., a drugi album, “Songs About Fucking” – karakteriziran uzavrelim tonom gitare i bubnjarskim pulsevima – postao je orijentir na američkoj punk sceni desetljeća i stekao obožavatelja Roberta Planta, koji je kasnije angažirao Albinija da mu producira njegov album s Jimmyjem Pageom, “Walking Into Clarksdale”. Big Black se već razišao u vrijeme kada je “Songs About Fucking objavljen”, a zatim je osnovao svoj sljedeći bend Rapeman 1987. Nazvan po japanskoj manga, bio je to možda najistaknutiji primjer Albinijeve želje da podstiče i provocira, a kasnije je izrazio žaljenje zbog imena benda, nazvavši ga “neozbiljnim”. Imajući na umu da ne želi skakati između projekata bendova, Albini je rekao da želi da njegov sljedeći bend izdrži – i oni su to učinili. Shellac, osnovan 1992., postao je jedinstvena svjetiljka na američkoj art-rock sceni, svirajući minimalistički, ali razigrano ritmički stil sa zadivljujućom igrom između Albinija, bubnjara Todda Trainera i basista Boba Westona. Objavili su pet albuma, plus “To All Trains” koji stiže sljedeći tjedan. Uz vlastitu glazbu, njegovao je svoj zanat i za miks pultom. Ističemo njegovo sudjelovanje na albumu “Surfer Rosa” Pixiesa iz 1988., nakon čega su uslijedile brojne druge suradnje kako je grunge scena cvjetala ranih 90-ih, uključujući one s Jesus Lizard, Tad i Breeders. Pomogao je u definiranju sirovog zvuka pjesme “Rid of Me” PJ Harvey 1993., a te je godine sudjelovao na možda i najvažnije projektu: Nirvanininom slavnom albumu “In Utero”, nastavku “Neverminda”. Njegova oštra prezentacija turobnih pjesama benda uznemirila je komercijalno orijentiranu izdavačku kuću Geffen, s kojom se Albini sukobio – album je na kraju sadržavao dva singla koji su dobili svjetliju produkciju u usporedbi s Albinijevim materijalom. Iako je povremeno izbezumio mainstream, Albinija su glazbenici obožavali zbog njegova nepretencioznog pristupa, stavljajući u prvi plan namjere svakog umjetnika umjesto da unosi određeni produkcijski štih. Također je favorizirao analogne tehnike, grubo istaknuvši “jebeš digitaliju” na napomenama na omotu pjesme “Songs About Fucking”. Uspjeh mu je omogućio da 1995. uspostavi Electrical Audio, a pojavio se i u špici za brojne druge značajne izvedbe u američkom indieju koje su išle dalje od bučnih radova po kojima je bio općenito poznat: Joanna Newsom, Low, Jon Spencer Blues Explosion i drugi. Britanski umjetnici kao što su Manic Street Preachers, Mogwai i Jarvis Cocker također su tražili njegovu stručnost.
Albini je razbjesnio mnoštvo umjetnika i obožavatelja uvredama i provokacijama – poput šale singla Big Blacka posvećenog fašističkom diktatoru Benitu Mussoliniju. Albini je također bio proslavljeni igrač pokera, osvojio je dvije željene narukvice na turnirima Svjetskog prvenstva u pokeru i stotine tisuća dolara u dobicima.
Izvor: The Guardian
Foto: Daniel Bergeron/Promo