Ime Ivana Kapeca je poznato samo u užim krugovima ljubitelja glazbe. Iako je već nekoliko desetljeća na sceni, spomen njegova imena uglavnom se veže za jazz, iako se njegov opus nikako ne može vezati samo za taj glazbeni izričaj.
Njegova glazbena putovalja su započela jazzom, ali je u narednim desetljećima eksperimentirao s raznim stilovima, od elektronike preko sjajne suradnje s Majom Posavec (Večer s Cohenom) do sadašljeg popa. Godine 2020. s albumom “Crta” nominiran je u sve tri jazz kategorije za glazbenu nagradu Porin. Kapecove skladbe izvodili su i Big Band HRT-a, Ratko Vojtek i Varaždinski komorni orkestar.
No, sad se pojavljuje do sada najkomercijalnijim albumom, a izdavač je i naša najveća kuća Croatia Records koja je prepoznala potencijal novog Kapecovog pristupa. Možda bi se moglo pomisliti kako će Ivan kao jazz glazbenik pokušati “uglaviti” svoju virtuoznost i stil kao što to rade mnogi glazbenici kad se upuštaju u druge glazbene stilove. No, nije upao u “zamku” taštine koja često zna skrenuti pažnju prosječnog slušatelja. Čak štoviše, nećete čuti gotovo niti jedan gitaristički solo, niti malo primjesa jazza. Naprotiv, ovo je jedan ležeran album stvoren tako da ga mogu odsvirati i gitaristički početnici te ga svirati na maloljetnim tulumima.
Ivan Kapec je napravio veliki zaokret (ili se zaljubio ili je podjetinjio). Ovaj album je ugodan, nježan, ali silno optimističan, lepršav i veseo. Od aranžmana preko izvedbe i produkcije bez pretleranog lickanja i uljepšavanja, on iznenađuje svakim svojim taktom. Kapec je jedan od rijetkih vrhunskih glazbenika koji se usudio otisnuti na sasvim drugu obalu, daleko od bilo čega što je do sad radio. Za razliku od svog vrhunskog gitarističog znanja, potpuno je simplicirao i ogolio strukturu i otvorio svoje čisto srce. Njegovo glazbeno iskustvo, ali i životno, nagnalo ga je da napravi jednostavnu zvučnu kulisu koja bi mogla doprijeti do daleko šire publike.
Ono sljedeće što ga izdvaja od ostalih instrumentalista jest to što se usudio sam otpjevati cijeli album na vlastite tekstove. Vrlo hrabro. On nas vodi kroz niz sanjivih vizura, gdje niti poziva na bunt, niti piše o ljubavi, bilo sretnoj ili nesretnoj, ne svjedoči vremenu i nije nametljiv. To su riječi u kojima se vidi sva jednostavnost autorova rukopisa, ali i ljepota hrvatskog jezika. Da je recimo sada 1970., a podloga psihodelična, i tekstovi bi se takvim mogli nazvati. Pošto je u pitanju pop glazba, teško da ćemo moći upotrijebiti tu nadasve “intelektualnu” riječ – psihodelija. Hoćemo li naći nekakvu duboku misao – možda i hoćemo, zavisno sa koje strane taj biser gledamo. A pogledamo li njegove spotove u kojemu se miješaju zbilja i fantazija, nije teško dokučiti…
“Aligatori” su najoptimističniji album nakon dugo vremena, jedno ugodno putovanje kroz Kapecove snove ostvarenog uz pomoć čestih suradnika i prijatelja. Tu mu pomaže Maja Posavec sa svojim zvonkim glasom koja također savršeno ležerno prati Ivanov glas, Silvio Bočić (svirao i producirao), Mario Bočić (sax), Goran Delač, Janko Novoselić, Šimun Matišić, Hrvole Galler i Andrej Jakuš. Svi su oni doprinjeli u stvaranju Kapecovih kratkih priča, basni i recepata. Ovaj neobično topao album mogu ocjeniti samo sa najvišom ocjenom. Svakako preporuka.