“Bog nam greh oprosti” – još jedan odličan album benda koji vole i je’ni i drugi – Music Box – Glazbeni portal

Cinkuši su “trupa” koja je diskografski aktivna već četvrt stoljeća, a “Bog nam greh oprosti” je njihov (nažalost) tek peti studijski album. Zašto je tome tako ne znam, ali zato su nas u svo to vrijeme počastili s bezbroj fantastičnih živih glazbenih nastupa, točnije rečeno glazbenih veselica jer svaki se njihov nastup pretvori u pravi tulum i veselje.

Od albuma “Zeleni kader” objavljenog 1999. godine pa do danas stekli su već veliko i respektabilno sljedbeništvo koje ne propušta te njihove veselice pogotovo one u uvijek rasprodanoj Močvari. Ovaj novi, peti album objavljen je pred sam kraj prošle godine i to je možda šteta zato što vjerojatno zbog toga neće ući u izbor za ponajbolja izdanja u svom “fahu”, što u svakom slučaju zaslužuje, ali to nije razlog za ne posvetiti mu zasluženu pažnju. U nešto više od trideset pet minuta koliko traje “Bog nam greh oprosti”, Cinkuši su ponovo pokazali sav raskoš svoga talenta i znanja i dokazali da s pravom nose jednu od titula perjanica tradicijskog izričaja u nas. Ali bez obzira što je tradicija ono temeljno čime se Cinkuši bave ne treba zanemariti niti njihovu punkersku “dušu” koja izbija na svim albumima, a pogotovo u svakom  njihovom nastupu uživo.

Krležinu kajkavštinu i njegove “Balade Petrice Kerempuka” Cinkuši baštine u svome DNK i upravo taj krležijanski senzibilitet savršeno spajaju u svome world music/rock izričaju.

Album upravo i otvara Krležin “Žitek” koji je na neki način amblem onoga što Cinkuši rade tijekom cijele svoje karijere. Osim “Žiteka” na albumu je još sedam iznimno zanimljivih, pretežno tradicionalnih pjesama koje su Cinkuši u svom elementu predstavili publici. “Komu majka beli kolač pečeš” je bio “singl” koji je najavio album, “Liebe war es nie” je u tango ritmu prepjev starog šlagera Freda Markusha i Fritza Rottera, a tradicionale “Kak je teško našu ljubav tajiti” , “Ptičekovu svadbu” i “Alaj Jano” znamo već od ranije u nekim izvedbama. Dvije meni iznimno zanimljive pjesme su našle svoje mjesto između ovih bisera.

U “Ličkom Herkulu zlatnog srca” Cinkuši na trenutak izlaze iz svog kajkavskog okruženja i sele se u Ličko podneblje u kojemu opjevavaju “junaka” Marijana Matijevića, jednog skromnog ali ponosnog Ličanina koji je početkom dvadesetog stoljeća slovio kao najsnažniji čovjek na svijetu i koji je svoju snagu pokazivao puku po cirkuskim arenama savijanjem potkova i čeličnih cijevi, lomeći lance kojim su ga vezali i bogtepitaj kojim još spektakularnim načinima pokazivanja snage. Kada ga je jednom prilikom negdje neki voditelj najavio kao Austrijanca (Austro-Ugara), Marijan ga je ispravio riječima iskorištenim u pjesmi: “Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše, tamo di se rđa sije, a niču junaci”.

Mala digresija, nekad davno živio sam u zgradi u kojoj je u jednom stanu živio jedan Marijanov rođak istoga prezimena, a sticajem nekih groznih okolnosti u stanu im se desila eksplozija i sve se srušilo. Čovjek se izvukao iz hrpa cigala kojim je bio zatrpan, stresao prašinu sa sebe i rekao samo, “moglo je i gore”. Dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla.

Vratimo se Cinkušima i zadnjoj, vrlo zanimljivoj pjesmi “Molitva” u kojoj nam sjajna kajkavska književnica Božica Brkan predstavlja sav raskoš i bogatstvo kajkavske psovke, a Cinkuši je predstvaljaju u urnebesnsoj i suludoj živoj punkerskoj izvedbi.

“…jebal te cucek šari kurtasti i vrag te jebi,
jeblo te kaj ima i noge i roge,
jeblo te onulko vragov kolko te ludi vidlo,
nevolice te krčile,
zmija ti oči spila,
bog dej črvi te jeli,
pesi ti čreva razlekli bog dej,
bog mi grej oprosti…” 

Vrhunski world/punk za zatvaranje ovog odličnog albuma.

Svakako valja spomenuti i odličan soundtrack koji su Cinkuši napravili za prošlogodišnji film “Nosila je rubac črleni“ redatelja Gorana Dukića koji se upravo ovih dana prikazao i na HRT-u.

Na albumu “Bog nam greh oprosti” Cinkušima se uz glavnu mnogočlanu postavu, koju čine Tihomir Kruhonja, Mirko Radušić, Nataša Radušić, Marko Meštrović, Marko First, Nebojša Stijačić, Nikola Santro i Krešimir Oremuš, pridružuju kao gosti i Marija Mateja Kruhonja, Luce Stanojević, Ivi First i Stipe Mađor.

I za sam kraj, Cinkuši i ovaj put dokazuju da su sam vrh onoga što rade, na trenutke virtuozni, na trenutke suptilni, vrhunski su spoj tradicije i “rocka” i nije uopće čudno da ovaj bend obožavaju i tradicionalisti, a i punkeri ili bolje rečeno Cinkuše vole i je’ni i drugi. I to s pravom.