“Elvis” – povratak Kralja – Music Box – Glazbeni portal

Biografski film o Kralju rock and rolla zarolao se i u multiplexima Cinestar.

Redatelj Baz Luhrman ostao je u sjećanju ljubitelja sedme umjetnosti po zanimljivim radovima kao što su “Romeo + Juliet” i “Moulin Rouge”! A za ovaj potonji dobio je i nominaciju za Oscara. Rekao bih potpuno zasluženo. Iz filmografije valja istaknuti Australiju i novo čitanje romana “The Great Gatsby” velikoga F. Scotta Fitzgeralda. Ono što kritičari obično ističu kao njegovu vrlinu ujedno je (za druge) njegova mana. U najmanju ruku, eufemistično ćemo kazati, osebujan stil u kojemu često ima pretjerivanja ali ne može mu se odreći kvaliteta i zanatska vještina. To se može reći i za njegov posljednji film, romansiranu biografiju Kralja rock and rolla s tim da treba istaknuti da je ovaj posljednji Luhrmannov rad na razini njegovih najboljih (radova), a zamjerke da se nije baš držao faktografije, naravno, ne stoje. Pa nije to dokumentarac nego umjetničko viđenje života jednog od najvećih umjetnika popularne glazbe uopće, čovjeka koji je pomicao granice i bio uzorom mnogim glazbenicima koji su dolazili nakon njega. Mislim da je u filmu vrlo dobro prikazana i jedna i druga strana Presleya, i ona zbog čega je cijenjen u umjetničkim krugovima ali i šarena laža šoubiznisa koja (obično) dođe glave svima koji se s tim dijelom svoje karijere i života ne mogu dobro nositi.

Ono što posebno valja istaknuti (osim bezvremenske Elvisove glazbe) jest, a u tome se svi slažu, odlično odigrana uloga Austina Butlera. Široj publici relativno nepoznat glumac odigrao je zahtjevnu rolu, bez pretjerivanja, izvanredno. Drago mi je da su potencijalni (i poznatiji) kandidati iz ovih ili onih razloga ovaj izazov odbili. A breme ili teret uloge i lika koji je, kako se veli, veći od života jest bilo ogromno. Uvijek postoji opasnost da se iz dobre namjere prijeđe u pakao manirizma ili karikaturalnosti. No, srećom i znanjem, ovaj se put to nije dogodilo.

Osim odličnoga Butlera i Tom Hanks odigrao je ulogu „pukovnika“ Parkera s puno osjećaja i mjere jer odnos njih dvojice i jest temelj ovoga filma. Parker je i narator i odvjetnik samome sebi pokušavajući (sebi i) drugima objasniti slojevitost te interakcije. Akcija i reakcija ove dvije zanimljive individue pretapaju se s povijesnim momentima pokazujući nam i s te strane koliko je, pa rekao bih, revolucionarna Elvisova uloga bila u vremenima kad se znalo da crno-bijelo često nije bilo u boji. Drago mi je da je muzička ostavština Kralja nešto što nadrasta fascinirajuću glamuroznost i tabloidnost zadnjih godina njegova života i što je to posebno istaknuto i u filmu. Potresna izvedba “Unchained Melody” labuđi je pjev Elvisov, ujedno i Butlerov glumački briljantan završetak prije nego što će se sve smiriti u (također) potresnoj “In the Ghetto”.

Male zamjerke mogu neki uputiti u smjeru pojedinih izvođača odnosno sudionika soundtracka. Maneskin npr. ali dobro… O ukusima se ne raspravlja. Možda je netko drugi (treći ili četvrti ili peti…) mogao izvesti neku drugu, treću ili sto treću Elvisovu stvar ali tako je to s velikim ljudima i velikim opusima. U svakom slučaju režija, a pogotovo montaža su, u najmanju ruku, jako dobri ali su s druge strane i Luhrmannovi pa… Drago mi je da i nakon ovoliko godina zanimanje za Elvisovu glazbu postoji i da će i mlađe generacije steći bolji uvid u umjetničke dosege čovjeka koji je, barem što se tiče razuma i osjećaja Glazbe bio to što uvijek i ostaje – kralj.