Ivan Grobenski vlasnik je u najmanju ruku jednog od najzanimljlivijih albuma 2022. godine, a prema mnogim listama i jednog od najboljih domaćih albuma godine, “Apocalipstick” (Intek Music).
Četvrti studijski album ovog vrsnog kantautora iz Koprivnice snimljen je u njegovom kućnom studiju, čime je maloprije spomenut uspjeh još veći, a na njemu se nalazi, kako je opisano uz objavu, čitava naša postmoderna šizofrenija pogonjena pomahnitalom svakodnevicom uvijek novih kriza i loših vijesti. Ivan Grobenski najavio je i koncertnu promociju albuma koja će se dogoditi ove srijede, 11. siječnja u Vintage Industrial Baru u Zagrebu, a uoči koncerta s njim je za Music Box razgovarao Karlo Rafaneli.
Bavite se se glazbom od srednjoškolskih dana i benda Suho Grlo Nos. U međuvremenu ste promijenili nekoliko bendova i još više glazbenih izričaja. Postoji li neka poveznica između svih tih razvojnih faza?
“U bendovima sam zapravo počeo svirati u osnovnoškolskim danima, bio sam peti osnovne kad sam počeo svirati bas u bendu The Flip, a kasnije sam nastavio u Suho Grlo Nos pa Loliti, Moskau… Svi su ti bendovi u tim različitim razvojnim fazama bili različiti, a poveznica je možda u tome što smo zaista uvijek željeli to raditi više nego bilo što drugo; imati probe barem jednom tjedno, svirati, pisati svoje stvari, voziti se okolo i imati koncerte… Ponekad smo se i preozbiljno shvaćali za svoje godine, ali to definitivno nikad nije bio samo hobi i članovi svih spomenutih bendova većinom i danas imaju svoje projekte i sviraju dalje.”
Koji su vaši formativni, a koji recentniji glazbeni utjecaji?
“U formativnim sam godinama volio agresivniju glazbu, punk, Ramonese, Stoogese, Velvete, Sonic Youth, Joy Division, ranog Cavea, Television, te neke takve stvari. U srednjoj sam zaglibio u opskurni britanski post-punk i dub, bilo je tih nekih par godina gdje sam pokušao iskopati sve što se moglo iskopati, čuti što je moguće više različitih bendova, od Au Pairs i Oingo Boingo do This Heat i Pere Ubu i Pop Group, ni sam više ne znam… U vrijeme Lolite su me držali bendovi poput Dinosaur Jr, Husker Du, Mega City Foru, Mission of Burma, New Model Army, teško mi se sad svega sjetiti. Negdje na faksu sam počeo slušati jazz, soul, funk, gospel, blues… Recentnije me zapravo najviše zanima najnovija glazba koja konstantno izlazi, trenutno svaki mjesec volim prokopati po svemu što je izašlo i slušati ono što mi je od svega zanimljivo. Trenutno je to najviše Little Simz.”
Stječe se dojam da svakom albumu pristupate iznimno konceptualno. Slušajući “Siromahe i Lazare” i “Apocalipstick” teško je uopće povezati da se radi o istom autoru. Kako odlučite kakav stil paše uz koju temu. Bolje rečeno, je li moguć soul album na kajkavskom?
“Netko je jednom napisao da je imati koncept moj koncept i čini se da to zaista uvijek tako ispadne. Nekako se najbolje osjećam ako razradim neku smislenu cjelinu koju onda grade pojedinačne pjesme, a ta zamišljena cjelina pak na neki način djelomično određuje i o kakvoj će se glazbi raditi. ‘Siromahe i Lazare’ sam zamislio kao apokrifnu kajkavsku pjesmaricu pa mi je bilo logično posegnuti za nekim tradicionalnijim roots blues zvukom. ‘Apocalipstick’ je pak zamišljen kao ‘internet content u beskonačnom svemiru internet contenta’ pa je bilo logično da i zvuči svježe i suvremenije. Što se tiče soul albuma na kajkavskom, to je vjerojatno moguće, ali ja to trenutno ne čujem.”
Za razliku od “starinskog” prethodnika “Apocalipstick” je tematski vrlo suvremen i vrlo online. Što vas je privuklo tematici?
“Posao novinara koji radim. Kad si svakodnevno online i izložen svim mogućim nacionalnim i svjetskim vijestima koje još k tome moraš pratiti i o njima pisati, a koje su mahom ili fatalističke ili jednostavno toliko debilne da se često čini kao da su izašle iz Letećeg cirkusa Montyja Pythona, nemoguće se sakriti ili od toga predahnuti… Neki moj način da se nosim s tim je bio da to pretvorim u album. Osim toga, mislim da su internet i meta stvarnost nova ‘velika tema’ čovječanstva, kao što je to Bowie rekao u jednom intervjuu, riječ je o jednom vanzemaljskom biću, a mi ljudi još uvijek nismo ni počeli shvaćati što nam to sve donosi i što bi se sve moglo dogoditi.”
Koprivnica se sve više ističe kao meka nezavisne glazbe kod nas. Budući da ste ujedno i novinar možete li ukratko predstaviti tamošnju glazbenu scenu?
“Koprivnička scena trenutno je izrazito vitalna i vidljiva u okvirima nekakve hrvatske glazbene scene. To je proizvod dugogodišnjeg rada i truda pojedinih Koprivničanaca koji se svojski trude da grad ima platformu za razvoj scene, ali i splet i spoj sretnih okolnosti poput toga da grad zaista obiluje talentom, da se taj talent vratio doma iz Zagreba i da se ima gdje sastajati i svirati te da postoje ljudi i publika koja to prati i kojima je do toga stalo. Drugim riječima, u Koprivnici se dogodio odličan spoj bendova, prostora, publike, organizatora i izdavača, a što je uopće preduvjet da bismo mogli govoriti o kontinuiranom rastu i razvoju scene i danas uživamo plodove tih okolnosti. Nadam se da će potrajati.”
Ulaznice za zagrebački koncert možete kupiti po cijeni od 6 eura u Grif baru i Vintageu, kao i u Dirty Old Shopu (uključujući i njihov webshop), a na dan koncerta bit će 9 eura. Koncert počinje u 21 sat i 30 minuta, a vrata se otvaraju u 20 sati.
Foto: Bojan Koštić