U idućih godinu dana ću se osvrnuti na najbitnija diskografska, što svjetska, što domaća izdanja, posebno se osvrćući na albume koji nisu bili toliko zamijećeni u svom realnom vremenu.
Moje formativne godine započinju s godinom broja 1978. Kada uzmemo u obzir tadašnjih 50 godina, vraćamo se u 1928-u. Ne želim reći da je ta godina bila loša, čak štoviše, to razdoblje se naziva “ludim dvadesetima”. Velika gospodarska kriza će se tek dogoditi godinu poslije. Bijeda i siromaštvo će utjecati na velike tragične poremećaje u sljedećih nekoliko desetljeća. No, danas, 2024., možemo puno optimističnije gledati na pola stoljeća staru glazbenu prošlost.
Prije 50 godina, dakle 1974., bilo je čak 16 (plus minus dva) domaća rock izdanja, a tek na prste jedne ruke se mogu nabrojati djela koja su utjecala na buduće generacije i također, čak i dan-danas, ostati relevantni svjedoci vremena. Neću se u ovoj priči povoditi ni datumima izdanja, ni njihovim značajem, čak ni abecednm redom jer su večina ovih ploča koje ću spomenuti izašle gotovo po tajmingu u isto vrijeme. Singlove neću spominjati, ta onda bih imao svaki dan nešto dodati. Držat ću se godine, a ne mjeseca, dana ili sata kada je nešto nastalo, a što je inače uobičajeno za većinu velikih svjetskih izdanja. Do informacija tog “svjetskog” karaktera nije teško doći. Ali do (tadašnjih) domaćih… E, to je druga priča.
—-
Korni grupa, pioniri progresivne glazbe našega područja, pod dirigentskom palicom Kornelija Kovača, plovila je na dva mora. Od progresivnih i vrlo kvalitetnih albuma (i uglavnom B strana singlova) do komercijalnih doskočica (Trla Baba lan, Dzum-Ram, Bube, Cigu-Ligu…) koje su uspješno krpale financijske rupe Batinog glazbenog pogona.
Koketirajući sa partijskim čuvarima morala, nerjetko je Kovač pisao ali i izvodio materijal čvrsto vezan lik i djelo druga Tita i partije što mu je omogućavalo eksperimentiranje sa zvukovima i glazbom nesklone tadašnjim dušebrižnicima.
Kada su u Opatiji početkom 1974. godine dobili vizu za nastup na Euroviziji s pjesmom “Moja generacija (My Generation)”, Kovaču je bilo jasno da se ovaj dugovječni televizijski projekt namijenjen daleko široj publici, može kapitalizirati. Takva ukazana prilika omogućuje mu snimanje albuma benda Kornelyans “Not an Ordinary Life” u Italiji (ujedno je to i prvi album snimljen van granica tadašnje države) te je objavljen u nas na etiketi PGP RTB-a, a u Italiji pod labelom Ricordi. Producent im je iskusni C.A. Rossi (najpoznatiji u suradnji s Milvom i Minom, ujedno tada i velikim zvijezdama na našem jezičnom području) koji im je dao nešto blažu i komercijalniju zvučnu notu na tragu Genesis i grupe Yes. No, uspoređujući glazbenu industriju na zapadu i u našoj tadašnjoj državi, postaje jasno da nedostatak marketinga u domaćem slučaju nije presudna stvar. Pošto su tada postojala vrlo rijetka izdanja rock glazbe općenito na ovim prostorima, nju nije bilo potrebno reklamirati. Rijetki časopisi za mlade, rado će skrenuti pažnju na neku novu ploču, ali se uglavnom vijest širila od uha do uha, nerijetko (u nedostaku klubova), po tulumima i na žurkama. Zapad je (i nekad i sad) jedna druga galaksija. Bez ulaganja u marketing, i najjači će pasti. Stoga se može reći, pa i u okvirima tadašnje Juge, da je prodaja tek nešto više od 10 000 primjeraka bio popriličan debakl. Isti takav će doživjeti na Euroviziji gdje dobijaju tek 6 bodova (po jedan od Belgije, Finske, Portugala i Španjolske, dok ih je Italija počastila čak sa dva boda). Zbog takvog slabog prijema, Kornelije odlučuje raspustiti grupu već iste godine zaokruživši priču sa snimkom njihova oproštajnog nastupa u Novom Sadu, objavljenom sljedeće 1975-e godine.
U to vrijeme već dolazi do tektonskim poremećaja na svjetskoj glazbenoj sceni. Glam Rock postaje dominantan, R’n’B Soul (pogotovo Philadelphia Sound) se polako transformira u Disco, a sve su jasniji znaci nadolazećeg Punka, tako da Kornelijevi veterani polako postaju “demode”, pa čak i kod nas. No je li ploča uistinu tako loša kako kazuju brojke?
Daleko od toga. S pedesetogodišnjim osvrtom unatrag, ovaj album nikako ne trebamo izbjeći. Iako za razliku od dvije godine starijeg debitanskog albuma (koji je tvrđi i bezobrazniji), ovaj album donosi cijeli spektar, za to doba, ne tako uobičajene virtuoznosti. Svi akteri su na visokoj razini, od bubnjeva Vladimira Furduja koji zajedno a basom Bojana Hreljca drži napetu atmosferu koju šarmantno nadopunjuju Bočekove gitare i posebno Kornelijeve klavijature koje su ujedno i nositelji ovog djela. Zlatko Pejaković beskompromisno i čvrsto vlada svojim snažnim vokalom dostojnim i najvećih vokalnih svjetskih zvijezda. Tu jedino možemo primjetiti kako Zlatku engleski nije materinji jezik, iako više nego dobro skriva taj nedostak svojim glasovnim sposobnostima. Preslušavajući ovaj album zaista se mogu upitati kako je moguće da je album (čak i kod nas) tako loše prošao. Je li ih publika “kaznila” zbog njihova sudjelovanja na eurovizijskoj paradi neukusa i kiča ili su se jednostavno zasitili ovog zvuka? Jer kao i u slučaju spomenutih im uzora, rock glazba polako prestaje imati poveznicu s mladima, jer prog-rock, sinfo-rock i slični hibridi nisu mogli biti svirani na raznim omladinskim okupljanjima, od tuluma, do radnih akcija. Ta recite mi, koju od ovih pjesama je netko od klinaca sposoban odsvirati na šestožičanoj “Melodijinoj” gitari kupljenoj u obližnjoj željezari?
Danas to više nije bitno, uz ovaj album nećeti više vidjeti lako pokretnog čupavca toga vremena, a ostavština ovog glazbenog remek djela iz 1974-e godine namijenjena je za generacije koje su voljne širiti znanja i putovati kroz vrijeme kada računala nisu bili opcija za popravljanje grešaka i nedostataka, a umjetna inteligencija još spada u debelu naučnu fantastiku.