Sight & Sound je mjesečni filmski magazin iza kojeg stoji Britanski filmski institut (BFI), a svake dekade organizira glasovanje za najbolje filmove svih vremena.
Prvo takvo glasovanje organizirano je 1952. godine, a u njemu mogu sudjelovati kritičari i redatelji, s tim da su se do 1992. godine njihovi glasovi spajali u jedintvenu listu, a nakon toga rade se zasebne liste. Kroz povijest je Sight & Sound glasovanje postalo jedno od najvažnijih i najreleventnijih kada govorimo o biranju najboljeg filma svim vremena. Prve godine je pobijedio film “Kradljivci bicikla” redatelja Vittorija De Sice iz 1948. godine, a potom je u pet sljedećih odabira najbolji film bio “Građanin Kane” Orsona Wellesa iz 1941. godine. “Vertigo” Alfreda Hitchcocka iz 1958. godine je na prošlom Sight & Soundu odabran za najbolji film, a jedva čekamo vidjeti što će se dogoditi 2022. godine.
Ususret sljedećoj godini i novom poretku, Music Box pokreće novu filmsku rubriku koja se zove “Taj film (ne)ćeš gledati”, a koju su pokrenuli vrhunski poznavatelj glazbe i filma Slaven Matić te naš glazbeni i filmski kritičar Željko Mirković Miki. Cilj nije kreirati Music Box listu najboljih filmova, nego pokušati saznati od drugih koji su njihovi najbolji/najdraži filmovi koje su gledali. I to nećemo upitati filmske kritičare i redatelje nego glazbenike jer su glazba i film uvijek bili kao brat i sestra. Da zadatak bude još teži potrebno je odabrati samo 10 filmova, a dobra vijest je da ne treba poredati filmove od najboljeg prema manjem najboljem.
Prvo krećemo od onih koji su rubriku pokrenuli, odnosno filmskih kritičara Music Boxa, a potom štafetu predajemo našim glazbenicima. Prvi na redu je naš Željko Mirković Miki:
1. Wim Wenders: Nebo nad Berlinom (Der Himmel über Berlin, 1987.)
Onima odabranima dano je vidjeti anđeosku ljepotu koja nas okružuje. Legenda o gradu i iznimnim umjetnicima koji su stvarali o i u njemu ovim filmom samo raste.
2. Andrei Tarkovsky: Ivanovo djetinjstvo (Иваново детство, 1962.)
Poema o dječaštvu koje je pregaženo ratom u kojemu nema ničega dobrog. U filmu je početak idiličan; pastorala. Ali i to je samo san.
3. Terrence Malick: Skriveni život (A Hidden Life, 2019.)
Ostati čovjekom u nečovječja vremena trebalo bi biti imperativom svakoga tko se smatra ljudskim bićem nastalom po uzoru na uzvišeno (biće). Filmska himna i simfonija kakvu može orkestrirati samo Malick.
4. Michael Cimino: Lovac na jelene (The Deer Hunter, 1978.)
Generacijski film ili barem (film) moga društva. O prijateljstvu koje je neraskidivo. A, opet, život svašta potrga. Vijetnamska trauma u Americi živi i danas.
5. Michael Cimino: Vrata raja (Heaven’s Gate, 1980.)
Povijesna freska ili epizoda jasno pokazuje kako je nastalo američko i svako drugo društvo. Ciminov rad stoji uz bok najvećim svjetskim umjetnicima. U likovnom, vizualnom i narativnom smislu besprijekoran rad.
6. Lars Von Trier: Lomeći valove (Breaking the Waves, 1996.)
Stojeći na ramenima filmskih divova (u prvom redu Bergmana), Skandinavcima je lako uočiti i obraditi teške teme ljudskih odnosa ili, pak, ljubavi.
7. Andrew Davis: Bjegunac (The Fugitive, 1993.)
Klasik kinematografije nastao na najboljoj tradiciji američkih serija i serije sličnih filmova u četrdesetim i pedesetim godinama dvadesetog stoljeća. Nesretan početak i sretan kraj. I puno toga između.
8. Andrzej Wajda: Kanal (Kanał, 1957.)
Slavni Poljak često se bavio ratnim i poratnim temama. Dio legendarne trilogije koja nam zorno pokazuje kako su ljudi pogubljeni i pogubljeni u herojskim vremenima.
9. Stanley Kubrick: Lolita (Lolita, 1962.)
Stan The Man. Duša i senzibilnost Rusa, Europljanina i Intelektualca. Kotroverzan predložak i vrhunska gluma, pogotovo Masona i Sellersa.
10. John Mackenzie: Crni petak za gangstere (The Long Good Friday, 1980.)
Staro i Novo kraljevstvo povezano kriminalom i uspon i pad istog. I, naravno, prezaposleni irski branitelji (IRA). Dragulj u kruni filmskih osamdesetih. Amerika je proslavila žanr, ali Britanci vladaju.