Moja ispovijest
Na samom ulazu u zapadni dio grada Zagreba nalaze se brojni trgovački centri u kojima kupujući razne stvari ljudi ponekad sami sebi stvaraju privid sreće. Ili kupuju nešto što misle da će razveseliti nekog njima dragog, a zapravo, možda se dogodi baš suprotno. Neki kupuju da bi se iskupili za loše ponašanje. Svatko ima neki svoj razlog. Iza blještavila koje nude ti centri nalazi se bolnica. Malo drugačija bolnica od onih u koje smo navikli odlaziti kada naše fizičko tijelo nije dobro. No, koliko možemo sami osvijestiti potrebu njegovati naše psihičko prije negoli sagorimo u borbi u kojoj se zna tko pobjeđuje? Koliko griješimo ako ne reagiramo i mislimo da možemo sve sami prebroditi i riješiti ili nam životne okolnosti nametnu ulogu jakih kao jedini izbor koji imamo? I tako, dok ne dospijemo u stanje koje je neodrživo i traži sanaciju koja mora biti hitna, ali dugotrajna.
Brutalne stigmatizacije
Jankomir. Bolnica ”Sv. Ivan”, za osobe sa psihičkim poremećajima, narodski zvana ludnica. Tamo su smješteni manijaci i zlostavljači, ubojice vezani lancima i okovima, ukratko: luđaci svih dijagnoza. Ovo su samo neke od brutalnih stigmatizacija s kojima se nose ljudi koji su u ovoj ustanovi na liječenju. Nitko se iz vanjskog svijeta ne pita koja je pozadina tih dijagnoza i što se ispod njih krije. Jer, dokazano je, većinu ljudi zapravo ne zanima kako se vi osjećate kada vas to pitaju.
Pri liječenju propisani lijekovi služe kao pomagalo, svojevrsna ”štaka” koja je oslonac kada je teško, a teško je iz mnogih razloga: teškog djetinjstva i adolescencije, problema i zlostavljanja u braku koji mogu biti fizičke, psihičke i ekonomske naravi, pojedinačno ili kombinirano, ovisno koliko mašte nasilnik ima i kakvo mu je trenutno raspoloženje.
Psihoedukacija
Veliku ulogu u pojašnjenju bolesti ima psihoedukacija koja daje potrebne informacije o bolesti, uzrocima, simptomima bolesti i liječenju. Znatno utječe na smanjenje stigmatizacije i samostigmatizacije djelujući na promjenu negativnih stavova i predrasuda. Kroz psihoedukaciju upoznajete osobine psihopata, narcisa, sociopata, manipulatora i ostalih poremećaja ličnosti koji svojim šarmom osvajaju na prvu. Od tog šarma i slatkorječivosti trebate bježati na prvu jer ti ljudi spremni su skršiti vaše samopouzdanje i od vas napraviti marionetu koja je kriva za sve.
Psihoedukacijom smo obradili i spektar osjećaja: tuge, izgubljenosti, straha, tjeskobe – svega onoga što nas koči u normalnom životu. Aktivan rad na sebi u grupama za potporu može rasvijetliti zašto je netko od roditelja uporno sabotirao vaše samopouzdanje i što sami možete učiniti po tom pitanju. Jer roditelji se ne liječe i nisu tu da im možete reći što vas je zaboljelo i zasmetalo. Liječite se vi uz stručnu pomoć i neiscrpno znanje stručnog osoblja i malo po malo otkrivate svoj unutarnji svijet. Iako prepun boli, može izrasti samo čvršći ako ustrajno gradite taj novi, čvršći svijet.
Zatvoreni odjel
Kada sam tog 14.09.2021. kolima Hitne pomoći dopremljena u bolnicu u Jankomir, u stanju potpunog rastrojstva zbog nepravde koja mi je nanesena, smjestili su me na zatvoreni odjel, rasutu u tisuću komada. Tresla sam se kao šiba na vodi i prva dva dana su od količine proživljenog stresa vrlo maglovita. Na zatvorenom odjelu ste samo zatvoreni. Kad kažem ”samo zatvoreni” to znači da bez pratnje terapeuta ne možete u šetnju dvorištem, možete šetati hodnikom. Sve ono čime bi se eventualno mogli ozlijediti čuvaju medicinske sestre i tehničari zaključano na sigurnom. Oni koji su pokušali suicid su u sobi s kamerama i pod posebnom su prismotrom.
Tjelovježba na hodniku nakon ustajanja, pospremanja kreveta i obavljanja jutarnje higijene, obavezna je za sve. Doručak, ručak i večeru jedete isključivo uz pomoć žlice da bi se izbjegla mogućnost samoozljeđivanja ili ozljeđivanja druge osobe. Polako se upoznajete s ostalim pacijenticama i shvaćate da ste razne emocije godinama trpali ”pod tepih”… jer ako ih tako sakrijemo, njih nema i ne moramo ih procesuirati. A ima ih. I jako bole kad izađu na površinu. Ali jedino tako i jedino tim putem možete ojačati sebe.
Otvoreni odjel
Nakon tjedan dana, poslije razgovora sa psihijatricom, premještena sam na odjel broj 9. iste bolnice. U glavi mi je tada bilo da ću u bolnici provesti tek koji tjedan što sam i rekla predstavljajući se terapijskoj zajednici odjela 9.
Naravno da nije bilo tako. Prošao je jedan mjesec, pa drugi, treći… punih 6 mjeseci je trajalo sastavljanje mozaika i rasvjetljavanje mračnih trauma koje su izlazile van kroz snove, progonile me i gušile u snu istom žestinom kojom sam sadistički bila gušena uživo.
Živo se sjećam svoje odluke za prvu samostalnu šetnju u krugu bolnice. Udisala sam zrak punim plućima…. sloboda u zaštićenom prostoru i ponovna mogućnost osluškivanja tišine i traženja odgovora u njoj! Svaki dan provela bih barem sat vremena u šetnji.
Život se više ne sastoji samo od jutarnje tjelovježbe, art terapije i radne terapije. Tim terapijama dodani su novi sadržaji: literarna grupa, male grupe na kojima samo jedni drugima ukazivali na to kako vidimo probleme koje imamo i kako bismo ih riješili, ohrabrivali se i zajedno veselili svakom, pa i najmanjem napretku, velika grupa u kojoj sudjeluju svi pacijenti s odjela, psihoedukacija koju održavaju sami pacijenti (moja je prezentacija bila vezana uz stigmatizaciju pacijenata u medijima i utjecaj te stigmatizacije na pacijente ), kognitivno-bihevioralna terapija i mišićna relaksacija te terapijska zajednica. Svatko ima svoj zadatak u zajednici, nema previše ”praznog hoda” za one koji ozbiljno žele raditi na boljitku svojeg psihičkog stanja.
Art terapija, radna terapija, literarna grupa
Art terapija je vrlo moćna tehnika kojom terapeut vođenom meditacijom ”izvuče” potisnute osjećaje na površinu. Suze koje operu dušu same krenu, a nakon toga, odaberete svoje boje i nacrtate ono što ste osjetili. Pri tom nije važno kako crtate, nego što crtežom poručujete sebi i grupi.
Radna terapija korisna je za iskazivanje kreativnosti jer smo tada izrađivali božićne ukrase koji su se na izložbi prodavali kako bi se prikupio novac za kupnju materijala za sljedeću prodajnu izložbu. Atmosfera u tom prostoru je bila puna pozitive i vrijeme koje smo imali za izradu ukrasa ili bojanje mandala uvijek je bilo prekratko.
Literarna grupa nakon 3 mjeseca čitanja tuđih uradaka, izvukla je iz mene davno zaboravljeno pisanje i obično sam to što sam na grupi čitala, napisala u 5 – 10 minuta hodajući kroz park, razmišljajući o svojim trenutnim osjećajima. U nekoliko navrata, moje podsvjesno me iznenadilo i poslalo poruku koja je tog dana zaokružila razmjenu mišljenja i osjećaja u grupi.
Naše priče, osjećaji tjeskobe, nelagode, straha
U malim grupama na površinu izlaze naše priče i osjećaji tjeskobe, nelagode, straha s kojima smo se ponovo morali suočiti da bi ih naučili objasniti sebi i prihvatiti ih kao dio sebe, ali ne dozvoliti im da upravljaju nama. Svaka grupa završavala bi sjajnom porukom tehničara ili medicinske sestre koja je slušala naše razgovore i rješenja koja smo nudili jedni drugima.
Svoju priču imala sam priliku ispričati u obliku intervjua koji je vodila dr. sc. Nataša Jokić-Begić, prof. psihologije, redovni profesor na katedri za kliničku psihologiju Filozofskog fakulteta. Ispred osamdeset studenata psihologije govorila sam o svemu što sam proživjela. Dok sam pričala, u dvorani je vladao potpuni muk i osjetila sam veliku podršku i poštovanje tih mladih ljudi, budućih liječnika – psihijatara. Nakon što sam odgovarajući na pitanja svoju priču privela kraju, uz ogroman pljesak koji se prolomio dvoranom, čvrst stisak ruke gđe Jokić-Begić i riječi koje je izrekla usjekle su mi se u svaku poru tijela i uma: ”Koja priča! Što ste sve proživjeli, dobro da ste živi.”
Neizmjerno sam zahvalna na ovom iskustvu, na psihološkoj pomoći i na svim ljudima koje sam upoznala i koji su 6 mjeseci bili dio mog života, druga obitelj.
Ona koja razumije bez osude.
Autorica: Mirjana Vidović
