I tako ja svaki tjedan iznova i iznova pišem svoju kolumnu. Kažu da se cijene autorski tekstovi i da se cijene različita mišljenja o svemu i svačemu. Međutim, kada pogledaš svijet oko sebe i shvatiš gdje živiš i koliko su neke stvari besmislene, počinješ se pitati ima li smisla pisati.
Trebam li pisati o predizbornim kampanjama, trebam li pisati o Vladi, inflaciji, nekoj aferi? Možda, kao promatrač, pisati o izazovima modernog roditeljstva, školskog sustava i sustava vrijednosti? Da napišem, možda, štogod o činjenici da masa ove djece koju razvažate i navažate neće postati novi Luka Modrić?
Besmislenost
Iskreno, sve mi se to čini pomalo besmisleno, jer uvijek ćeš imati one za i one protiv, a upravo svjedočimo brojnim podjelama u našem društvu.
I ne, ne znamo čitati s razumijevanjem. I ne, ne znamo pisati relativno smisleno i pismeno. Nemamo zareze, nemamo točke i nemamo velikih slova. I koliko god se nekad trudiš pročitati komentar, on ti nema smisla. Kužim čak pisanje u afektu, ali ovo je poražavajuće, a s druge strane očekujete od djece petice u e- dnevniku i iz hrvatskog jezika.
Ima li smisla Zakon o hrvatskom jeziku!?
Zdravi život
Želite li da vam pišem o tome kako sam počela vježbati?
Poput svakog pravog internet ratnika i komentatora, googlala sam i googlala… Mjesecima čak, tražeći izlike zašto nešto nije dobro za mene, mašući mudro papirima svoga fizijatra i ignorirajući najdražu docttoressu Maju koja mi je i više od ginekologa…
Znate kako se kaže – svaka izlika je dobrodošla, a ja sam svojih imala napretek.
Što sam izguglala?
Pobijedila sam samu sebe, to vam je osnovni zaključak. Moja dvorana za treninge je udaljena 400 metara od stana. Dakle, na treningu sam u roku 2 (da, dvije) minute. Ne mogu se izvući na gužvu, snijeg, kišu, vjetar i ostale gluposti koje ću (opet) izvući, poput asa iz rukava, kad mi se ne ide.
Guglala sam i guglala i guglala i došla do nekakvog rješenja koje se čini najboljim za moju situaciju. Imam privatnog trenera s kojim vježbam sama u dvorani. Da, zvuči skupo, što je i istina, ali i jedna velika laž. Ovo je najbolje što sam napravila za sebe i vrijedi svakoga centa jer se trening ne propušta. A, vjerujete mi, nije mi se išlo, a ne mogu reći ni da mi se ludo ide sada, nakon osmog puta. Ali sam platila, krvavo sjedeći, još uvijek bez hemoroida, pa moram.
Iako se nekako najbolje osjećam kad imam stroga pravila, kod mog trenera izgleda kao da tih pravila nema. Ja sam vam poput duha, čim se otvori mali prozor, ja nekako izgmižem iz te kućice! I nije me uplašio i nemam muskulfiber i ne osjećam se kao da sam na mučenju. Ali, osjećam neke promjene na tijelu, ali i, što je mnogo važnije, u glavi.
Ima li smisla uopće pohvaliti se što mi je najveći hit? Došla sam s bolovima na prvi trening, a već sutra ih nije bilo.
Cilj? Jednostavno!
Kada me je trener pitao za cilj, rekla sam mu da ne moram imati savršeno tijelo za plažu. Posve sam svjesna da nikad više neću imati 52 kilograma. Ali, moram biti funkcionalna, što znači da se mogu normalno ustati, da me ne bole leđa, da mi se ne grče mišići kada tipkam…
Želim moći raditi još dugo i dugo, iako moje tijelo polako osjeća da sve to sjedenje za kompjuterom i nije najbolja stvar koja mu se događa.
Što ću?! Živim od toga i toplo se nadam da ću za koju godinu čupati travu u nekome vrtu u Zagorju, baš kao što to u zadnje vrijeme sanjam. (PS – slobodno mi šaljite ponudu za kupnju neke livade.)
A cilj? Nije važno koliko dugo vam treba, važno je skupiti hrabrosti i pronaći taj neki ‘motor’ koji vas pokreće.