“Tajl film (ne)ćeš gledati” nova je filmska rubrika Music Boxa u kojoj pokušavamo saznati vaše najdraže ili najbolje filmove, a ususret novom dekadnom glasovanju za najbolji film u povijesti.
U pitanju je Sight & Sound Poll 2022. godine koji organizira Britanski filmski institut svakih 10 godina i saznaje od filmskih kritičara i filmskih redatelja zasebno koji su najbolji filmovi u povijesti.
Naša rubrika prije svega okupljat će poznate glazbenike koji će nam otkriti svoje najdraže ili najbolje filmove, a kao uvod očekuju nas tri izbora, jedan je već objavljen od strane Željka Mirkovića Mikija, našeg filmskog kritičara, drugi odabir je Slavena Matića iz Dancing Bear Shopa koji će također sukreator ove rubrike, a treći će biti odabir jednog od naših filmskih kritičara Nikole Kneževića (ove nedjelje).
TAJ FILM (NE)ĆEŠ GLEDATI: Nova filmska rubrika ususret kultnom Sight & Sound Pollu 2022.
Ovo je Slavenovih ultimativnih 10 bez redoslijeda od najboljeg prema manjem najboljem:
1. Yasujirō Ozu: Tokijska priča (Tôkyô monogatari, 1953.)
Kao u staroj Zen mudrosti, Ozu je dobar učitelj koji nam otvara vrata, ali sami moramo ući u prostoriju.
2. Abbas Kiarostami: Okus trešnje (Ta’m e guilass, 1997.)
Werner Herzog rekao je da film počinje s Griffithom i završava s Kiarostamijem. “Okus trešnje”, prefinjena meditacija o životu i smrti, iskrena i humana, ali virtuozno režirana i odglumljena, tjera me na ozbiljno razmišljanje o toj izjavi.
3. John Cassavetes: Žena pod utjecajem (A Woman Under the Influence, 1974.)
Nezavisni američki film ne bi postojao bez Johna Cassavetesa. Njegovi radovi podsjećaju me na vrhunske jazz albume: malo koštaju, ali zbog originalnosti vizije i telepatske povezanosti sudionika puno vrijede. Osobni favorit mi je “Žena pod utjecajem”. Ne dodijeliti Geni Rowlands Oskara za glavnu žensku ulogu te godine jedna je od najvećih gluposti holivudske akademije. Ali, kao što rekoh…nezavisni…
4. Stanley Kubrick: Barry Lyndon, 1975.
Ljepota fotografije, scenografije i glazbe u potpunom je neskladu s nikad mračnijom Kubrickovom vizijom ljudskog roda. Inovativan u tehničkom smislu (npr. najmodernije NASA leće korištene su za snimanje interijera, umjesto normalnih), ali i u pogledu poimanja filmskog vremena, ovaj film nikad neće zastarjeti.
5. Blake Edwards: Zabava (The Party, 1968.)
Kad zaboravim pogledam briljantnu Edwardsovu komediju i sjetim se koliko ljudi mogu biti zabavna i divna stvorenja. Doduše, nastup Petera Sellersa je toliko raspamećen da se pitam je li sve bila samo gluma.
6. Michelangelo Antonioni: Noć (La notte, 1961.)
Autor “Noći” publici onog vremena obraćao se novim filmskim jezikom, a problemi i teme, koje je tako suptilno elaborirao, danas su aktualniji nego ikad. Ljudi kao da postoje zbog tehnologije i arhitekture koja ih okružuje, a ne obrnuto. Monotonija, ispraznost i otuđenje rezultiraju krajem jedne ljubavi, a nije moralo tako biti. Michelangelo Antonioni, osporavan i danas, uvijek će biti korak ispred svojih kritičara.
7. Ingmar Bergman: Persona, 1966.
“Persona” je teška i veličanstvena, Bergmanov scenaristički i vizualni tour de force. Liv Ullmann i Bibi Andersson potukle su se ne za glavnu ulogu nego u glavnoj ulozi.
8. Andrei Tarkovsky: Solaris (Солярис, 1972.
9. Andrei Tarkovsky: Zrcalo (Зеркало, 1975.)
10. Andrei Tarkovsky: Stalker (Сталкер, 1979.)
Andrej Tarkovski u svojim filmovima želio je otvoriti portale svijesti, prikazati nevidljivo i vratiti harmoniju prapočetka. Ostvariti to bez ikakvog kompromisa za njega je bio imperativ. Rezultat su djela poput Stalkera, Ogledala i Solarisa, čija duhovnost, poetičnost i transcendentalna moć nadilaze sve moguće usporedbe. Za mene, to su najvažniji filmovi ikad snimljeni.