Bit ću isken. I sȃm sam očekivao nešto, ne puno, ali nešto što bi ovu seriju smjestilo među neke od najzanimljivijih ove godine. Srećom, u istom trenutku izašao je i “Black Mirror”.
Nisam jedan od onih koji odgleda jednu epizodu ili dio filma pa odustane. Mene je oduvijek zanimalo sve, ima li ipak nade, kako će teći priča, hoće li je uopće biti i što bi rekao onaj vic – hoće li se na kraju uzet’? Ništa se nije dogodilo, ali apsolutno ništa. Priča ima temelja itekako. Industrija zabave u sklopu koje svrstavamo i glazbenu industriju puno toga dobroga je iznjedrila, ravnopravno onome lošemu što je također iznjedrila. Puno je prljavog rublja, pogotovo onog koje nikada neće biti otkriveno. Abel Tesfaye ili The Weeknd zajedno je sa Samom Levinsonom i Rezom Fahimom htio ispričati priču koja će vas donekle dovesti do ludila u smislu sramotnih eksplicitnih scena i ekstremnog načina vođenja posla i stvaranja glazbe zbog kojih bi vam se na trenutak trebalo zgaditi sve ono što je vezano i uz seriju, ali i glazbenu industriju ili industriju zabave. I to je jedino što se uspjelo učiniti, zgaditi ono što gledamo. Šteta, jer je priča imala potencijala i oko nje se moglo štošta toga napraviti. Ali kao da su tražili iglu u plastu sijena i još po noći. Na trenutke je serija izgledala kao da su se sada, eto, svi okupili na jednome mjestu, glumit će neku novu vrstu kulta poput obitelji Manson i blesirati se do granica da bi se to nama trebalo svidjeti. Apsolutno pucanj u prazno. I još The Weeknd u jednoj od glavnih uloga. Totalni promašaj. Ne samo da ne zna glumiti, nego se njegov profil nije uopće snašao u ulozi bad boy menadžera/producenta/svodnika.
Više je problema. Zapravo pristup cijeloj priči. Glazbeni tim okupljen oko mlade zvijezde Jocelyn, koju genijalno glumi kćer Johnnyja Deppa, Lily-Rose Melody Depp, a koja definitivno može biti the next thing, ima nekoliko grešaka u koracima. Prije svega mislim o predstavnici diskografa (Nikki Katz koju ništa posebno glumi Jane Adams) koja eto na svakom koraku čuje neke talente i zove ih u svoj katalog. U jednom trenutku, u zadnjoj epizodi serije, cijeli tim sluša neke nepoznate ljude i prepoznaje u njima talente te ih odmah postavlja na najveću svjetsku pozornicu. Naivno, nerealno i apsolutno nemoguće. Druga stvar, ako je netko globalna superzvijezda, teško je moguće da slabo ide prodaja ulaznica, čak i zbog činjenica u njezinom privatnom životu. Kao što su i sami više puta rekli u seriji, seks prodaje, skandal prodaje, stoga, sami su sebi pljunuli u usta. A i da se takve stvari dogode, u stvarnom svijetu turneja bi bila instantno otkazana.
Puno je sitnica koje se lako mogu primijetiti kako serija odmiče, a koje bi svakako istaknuli kao negativne strane. Recimo, naprasni ulazak Tedrosa (The Weeknd) u svijet zvijezde Jocelyn. Prije svega, ne da ona nikada ne bi otišla u tamo neki drugorazredni klub i partijala samo tako među hrpom ljudi, nego Tedros ne bi mogao ni primirisati njezinim zaštitarima, a kamoli kući. I to banalno preuzimanje posla, vođenje producentskog i menadžerskog tima, te upravljanje njezinim životom. Teško moguće, barem u 21. stoljeću. Ne kažem da takvih priča nema, nego sve što je prikazano u ovoj seriji je ispalo u neku ruku i smiješno da ni slijepac ne bi mogao povjerovati u ovo što se događa. Što se tiče ostatka glazbeno-menadžerskog tima, moram pohvaliti glumicu Da’Vine Joy Randolph koja je glumila Destiny, jednu iznimno važnu kariku tima, a koju sam jedva čekao da se pojavi. Hladnokrvna, ali ipak otvorenog uma i srca, bila je jedna od rijetkih svijetlih točaka ove serije. A čak je solidan bio i Hank Azarian kao glavni menadžer Chaim.
Svi ostali likovi, poput vječno uplašene i nježne glavne pomoćnice Leiae, zatim prepotentnog predstavnika svojevrsnog Live Nationa, Andrewa Finkelsteina, dosadnog Xandera kojeg doista očajno glumi dosadni Troye Sivan, očajne novinarke Talije (Hari Nef) koja eto samo tako prati sve korake u životu jedne superzvijezde… Mogao bi u nedogled. A obitelj Manson? To je tek zasebna priča. Ono kad se na jednom mjestu okupe prostitutke, striptizete, narkomani, nasilnici, ubojice, silovatelji i svodnik. Može li biti nešto dobro iz toga? Pa da, svi imaju svjetske glasove i talentirani su glazbenici. De, dobro je! Opet kažem, nije da je nemoguće, ali je “The Idol” pokazao to zaista bezveze i nezanimljivo.
Zapravo su najmanji problem u seriji eksplicitne i S&M scene, ništa što nismo ranije vidjeli, čak i u komercijalno uspješnim filmovima i serijama. Najveći je problem priča koja se od epizode do epizode nikako ne odvija, ne širi se, nema klasičnog raspleta, nema ničega. Sve stoji, sve je na jednom mjestu, svi su na jednom mjestu, ulijeću i izlijeću iz kuće, pa se spuštaju u podrum, pa su u bazenu, pa partijaju. Dosadno do bola. I onda odjednom. Neće biti šest epizoda, nego pet i doslovno se na finalu, navodno, prve sezone osjetila neka rupa. Zadnja epizoda je najgora epizoda cijele sezone, ako je tako možemo nazvati. Očajan twist, očajan završetak, koji može nagovijestiti novu sezonu, ali može se sve lako završiti. Mislim da se nikome više ne da ovo sve, pa hajdemo završiti i ovu čudnu recenziju jedne od najčudnijih serija, baš kao što će vjerojatno i ova serija završiti.
“The Idol” je loša serija. Tedros je smeće od čovjeka, sve oko njega je smeće. The Weeknd je loš glumac, čista suprotnost od onoga što je u stvarnom glazbenom svijetu, jedan od najtalentiranijih glazbenika današnjice. Ali jedno je sigurno, ova serija će uzdići isključivo glavnu protagonisticu, ovo bi za nju mogla biti velika prilika, mogla bi biti dio jedne velike hollywoodske priče. Osim ako ne završi kao ova serija, u zaboravu. Zbog krivih ljudi u krivom trenutku.
P.S. Ne vjeruj čovjeku sa štakorskim repom, The Weekndu koji vikendom objavljuje epizode.
P.S. (2) Odgledajte “Black Mirror”! Obavezno!