Upravo se ove godine navršava pedeseta obljetnica izlaska jednog od najvećih albumskih klasika koji je objavljen na ovim našim prostorima.
Ovdje naravno nećemo pisati recenziju ovog velikog albuma, jer o ovome albumu napisane su svih ovih godina mnoge recenzije, nego ćemo ispričati pričicu, kako o ovome albumu, tako i o ovome bendu. Već negdje krajem šezdesetih godina prošloga stoljeća (kako to davno zvuči) počele su se u svijetu, poglavito u Americi i Engleskoj osnivati neke od takozvanih supergrupa. Od Creama, Blind Faitha, CSN&Y-ja pa do Audioslavea i još ponekog banda okupljale su se zvijezde iz nekih svojih matičnih bendova i pokušavale stvoriti novu kvalitetu u rock glazbi onoga vremena, a trend traje i danas.
Dado (Adolf) Topić krajem šezdesetih godina, u to zlatno vrijeme za rock glazbu, djelovao je u osječkim Dinamitima, svirački vrlo kvalitetnom bendu koji ipak nije svoj potencijal uspio ostvariti i u autorskom pogledu, pa je pomalo i razočaran prihvatio ponudu Kornelija Kovača da postane član beogradske Korni grupe. U ono vrijeme percipirana je kao nešto najbolje u rock glazbi na ovim prostorima, imala je svoje dvije strane. Kornelije je bio svjestan da sviranjem progresivne glazbe u ono vrijeme bend neće dugo živjeti, pa je uz, za to vrijeme neke neobično duge avangardne progresivne kompozicije, bend imao i svoje šlagerske pop momente. Dado Topić je u bend došao kao zamjena za Dalibora Bruna, a jedna od stvari koje su pratile Korni grupu je bilo često mijenjanje pjevača, pa su tako mnoge kasnije pjevačke zvijezde prošle kroz bend. Od već spomenutog Dalibora Bruna do Zdravka Čolića i Zlatka Pejakovića, da spomenemo samo neke koji su završili kasnije kao pop ili zabavne zvijezde.
Dado je u grupu došao ne samo kao pjevač nego je nakon nekog vremena skladao i neke od izvanrednih pjesama koje su Kornijevci imali na svom koncertnom repertoaru, ali u bendu je ipak glavni vođa i kompozitor bio Kornelije Kovač i Dado je odlučio potražiti svoj vlastiti put. Vrijeme je bilo za odlazak, a odlazak je bio, kako se ono kaže, pomno planiran. Vladimir Mihaljek Miha, jedan od najboljih menadžera i producenata onoga vremena namirisao je dobar posao i odlučio je uz mladog i očigledno vrlo talentiranog Dadu Topića okupiti ekipu vrhunskih glazbenika i u Zagrebu napraviti novu supergrupu.
Tako su se u početnoj postavi grupe Time osim Dade našli Vedran Božić (ex Roboti, Wheels of Fire) na gitari, Tihomir Pop Asanović (ex Generals) na klavijaturama, Mario Mavrin (ex BP Convention) na basu, Ratko Divjak (ex BP Convention) na bubnjevima i Brane Lambert Živković (ex Grupa 220) na klaviru i flauti, svi od reda vrhunski glazbenici.
Neki od velikih bendova u rock glazbi postali su veliki samo zato što je iza njih stajao vrlo sposoban menadžer, sjetimo se samo pukovnika Parkera uz Elvisa, Briana Epsteina uz Beatlese ili Petera Granta uz Led Zeppelin, a neki možda vrlo kvalitetni bendovi nisu uspjeli upravo zato što nisu imali jakog čovjeka u pozadini. Vladimir Mihaljek bio je za ono vrijeme i u ovom našem okruženju vrlo sposoban pa je tako grupa Time vrlo brzo dobila priliku snimiti album. U samo nekoliko dana bend je snimio album s pet odličnih pjesama koje je većinom Dado napisao još dok je bio u Korni grupi. Kako nitko u ono vrijeme nije vjerovao u komercijalni uspjeh ovoga albuma početna tiraža bila je smiješnih 500 komada, ali prodaja je krenula pa je uskoro uredno tiskana i nova naklada.
Album otvara “Istina mašina”, jaka hard rock stvar (kasnije su ju obradili i EKV) koja je postala hit, ali ipak najveći favoriti albuma bile su dvije duge stvari s B strane, “Kralj alkohol” i “Za koji život treba da se rodim”.
Dvije su to klasične progresivne pjesme onoga vremena, odlični tekstovi i prilika svim onim vrhunskim glazbenicima da pokažu raskoš svoga talenta. Dado Topić se dokazao kao vrlo zreo autor (i pjevač) iako je u ono vrijeme imao samo nepune dvadeset i tri godine.
Na stražnjoj strani omota ovoga albuma veliki skladatelj, dirigent i glazbeni producent Pero Gotovac napisao je svoje viđenje benda :
“…Ovaj zagrebački pop sastav relativno je ‘novijeg datuma’, no samo u smislu zajedničkog djelovanja. Sastavljen od vrsnih glazbenika, maštovitih i tehnički spremnih i vještih do virtuoznosti, u najboljem smislu riječi, u vrlo kratko vrijeme postigao je uigranost koja se rijetko susreće. Upravo spomenuta maštovitost svakog pojedinca čini ovu pop grupu onim što ona u svojoj biti jest. To je grupa mladih ljudi koji izvode svoju glazbu muzikalno, temperamentno i disciplinirano, s mnogo stvaralačke strasti i ljubavi; grupa sastavljena po vlastitom htijenju i sklonostima; grupa pojedinaca različitih ćudi, no u zajedničkom radu cjelovita, a u glazbenom jeziku i izrazu točno određena i izrečena…“.
Odličan opis benda dao je netko tko uopće nije iz rock miljea.
Nakon objavljivanja albuma originalna postava benda nastupila je na nekoliko odličnih nastupa uživo, ali vrlo brzo počelo je osipanje glazbenika što je postalo karakteristično za ovaj bend u nastavku njihove karijere. Uspjeli su snimiti još dva albuma (“Time II” 1975. godine i “Život u čizmama s visokom petom” 1976 .godine), ali oni ipak nisu bili na razini prvijenca.
Nažalost i Dado Topić je u nastavku svoje karijere često lutao i nije do kraja uspio realizirati svoj veliki potencijal, što autorski, što pjevački.
“…Za koji život treba da se rodim
Za koji sudnji dan treba da živim
I kojem bogu treba da se molim
I koju ženu treba da volim ja… “
Imao je Dado svojih vrhunskih momenata, ali ipak se od njega očekivala puno veća karijera s obzirom na njene početke koji su više negoli obećavali.
Bez obzira na sve ostaje ovaj album, Time, koji se kroz sve ove godine isprofilirao kao neupitni klasik i koji se svih ovih godina prodavao i držao vrh svih lista najboljih albuma na ovim prostorima.
Prije dvije godine Croatia Records je ovaj album reizdala u remasteriranom obliku na 180 gramskom vinilu s bogatom popratnom knjižicom i gomilom do tada neobjavljenih fotografija, i upravo je to bio najprodavaniji vinil godine, a evo sada na pedesetu godišnjicu originalnog objavljivanja albuma dobili smo jedno još ekskluzivnije i luksuznije izdanje (Half Speed Mastered at Abbey Road Studios London).
Ovo najnovije vrhunsko odijelo ovoga pedesetogodišnjeg klasika objavljeno je u ograničenoj nakladi i neće biti reizdanja pa zato svakako treba iskoristiti priliku. Mislim da sam negdje nedavno pročitao da u današnje vrijeme mladi ljudi koji slušaju glazbu sve više posežu za starijim izdanjima, a upravo je ovaj album jedna od prilika za upoznavanjem s nekim od nekadašnjih glazbenih vrhunaca.
Majstori su uvijek bili majstori, a Tajmovci su prije nekoliko godina na jednom svom reunionu originalne postave dokazali svoje neupitno majstorstvo jednim koncertom u Zagrebu u Johannu Francku.
Možda se tako nešto još koji put ponovi, ali ako i ne, uvijek imamo ovaj klasik koji nas vraća pedeset godina u prošlost. Album je ovo kojemu vrijeme nije naškodilo, dapače.