Dugo iščekivani film hrvatske redateljice i scenaristice Vlatke Vorkapić, „Sveta obitelj“ stigao je na velika platna. Film u kojem su tajne svakodnevica, a običaji i norme svetinja, vodi nas u malo slavonsko selo 60-ih godina prošloga stoljeća. Tamo gdje se običaji poštuju, a urbani utjecaj skoro i ne postoji. Vlatka Vorkapić je u svom novom filmu prikazala bogatu slavonsku baštinu, ali i mračnu tajnu tadašnjeg patrijarhata. Savršena slika jedne obitelji koja ipak nije toliko savršena kako se na početku čini.
Kako je došlo do naziva samoga filma i kakve veze ima sveta slika koja svira. Što sve očekuje od publike, i kako se pronalazi inspiracija u svijetu filma otkrila je Vlatka Vorkapić:
Možete li nam reći više o inspiraciji koja stoji iza nadolazećeg filma „Sveta obitelj“?
Početna ideja filma je došla od Slavice Šnur, scenaristice filma, koja mi je ispričala priču koju je njoj pak ispričala njezina mama. Naravno, ovaj film je fikcija i mi smo od te početne ideje napisale brojne verzije scenarija, ali inicijalna inspiracija je djelomično krenula od jednog istinitog događaja.
Koje su Vaše inspiracije u svijetu filma i umjetnosti općenito, te kako ste se baš odlučili za ovu temu?
Inspiraciju prvenstveno nalazim u realnom svijetu oko sebe, ali koristim slobodne trenutke za čitanje, gledanje filmova, izložbi … Evo, upravo čitam knjigu eseja Isabel Allende, a odlazak u kino mi je jedan od dražih rituala, uvijek mi je puno draže pogledati film u kinu nego na nekom streaming servisu. Odlazak u kino ima tu neku magiju koja je zapravo nezamjenjiva. Mrak u dvorani i činjenica da u kinu nisi samo gledatelj nego zajedno s drugima činiš publiku.
Što se tiče mog filma, osim priče koja me je privukla, privukla me je i činjenica da se radi o Slavoniji 60-ih godina. Slavonija je vizualno inspirativna, a i inače sam htjela snimiti film koji je smješten u neko drugo vrijeme. Zanimljivo mi je kad pričom o nekim minulim vremenima govorimo i o današnjem svijetu oko nas.
Zašto baš „Sveta obitelj“, što Vas je inspiriralo za taj naziv filma?
Nekako u isto vrijeme kad mi je Slavica ispričala ideju za film, ja sam na snimanju jednog etnografskog dokumentarca u Slavoniji naišla u jednoj kući na Svetu sliku koja svira. To je zapravo polureljef, jednostavne izrade i dopadljivog izgleda, koji prikazuje Josipa, Mariju i malog Isusa. To je ujedno i muzička kutija koja svira nabožnu pjesmu kad se navije. Ta Sveta slika koja svira i priča koju mi je ispričala scenaristica nekako su se dobro poklopile za priču o obitelji koja pomno čuva svoje obiteljske tajne. To je zapravo priča o licu i naličju slike jedne obitelji.
Obitelji koja da bi sačuvala privid svoje savršenosti ne preza čak ni od toga da potraži prikladnu žrtvu.
Jesu li vam neki drugi filmovi ili redatelji bili inspiracija za ovaj film?
Dok sam se pripremala za ovaj film gledala sam fotografije ali i dokumentarne snimke iz tog razdoblja. Tako sam naišla i na odličan dokumentarni film „Sezonci“ iz 1965. čiji je autor Rudolf Sremec. Film prati sezonske radnike iz Bosne koji svakog proljeća kreću put Slavonije u potrazi za poslom. Tako mjesecima rade na poljima za nadnicu.
Budući da glavna junakinja Janja (Luna Pilić) zajedno s ostalim nadničarima dolazi u to naše fiktivno filmsko selo tražeći posao, bilo mi je zanimljivo vidjeti kako su izgledali, kako su razmišljali stvarni ljudi koji su se našli u sličnoj ekonomskoj situaciji kao naša junakinja. Također nam je taj film bio dodatna inspiracija i prilikom osmišljavanja kostimografije filma.
Koje su teme ili poruke koje želite prenijeti publici kroz film?
Meni je puno važnije da potaknem publiku na razmišljanje, na dijalog, nego da svojim filmovima šaljem neke decidirane poruke.
Kakve emocije želite prenijeti publici?
Željela bih prvenstveno da im ova obiteljska priča bude napeta i zanimljiva za gledanje, a kad izađu iz kina da razmišljaju i razgovaraju o filmu i njegovim likovima.
Kako se Vaš rad na „Svetoj obitelji“ razlikuje od rada na čuvenom „Sonji i bik“?
Zapravo i ne previše. Naravno, film „Sveta obitelj“ je imao dodatne zahtjeve jer se radi o minulim vremenima, ali i jedan i drugi film nisu bili produkcijski baš jednostavni. Nakon „Sonje i bika“ mislila sam da ću izbjegavati rad sa životinjama, ali evo, na ovom filmu smo opet imali razne životinje, od kokoši, svinja, krava, konja pa sve do miševa.
Miševi su se pokazali kao odlični glumci. Sve što je trebalo, napravili su iz prve ili druge repeticije.