Kontrola oko nas
Prvi izvor kontrole je društvo u kojem živimo, a temelji se na zakonima koje slijedimo kako bismo mogli živjeti u okvirima koji su nam dani. Ponekad nam to nije drago, pa im se suprotstavljamo osjećajući kako guše našu slobodu. Ona ne može biti kontrolirana jer se tako ne bi niti zvala.
Zašto mnogi imaju potrebu biti nekontrolirani?
Drugi izvor kontrole kojeg smo davno upoznali dolazi iz naše obitelji. Članovi su je utemeljili na naučenim normama preuzetim iz kolektivnog ponašanja. Tako ćemo imati obitelji s više ili manje kontrole ili pravila. Zato će neke imati članove s većom neovisnošću, dok druge s manjom, pa će se ti članovi otvoreno suprotstavljati obiteljskom sistemu. Tako možemo postati svjedoci mogućih sukoba koji prerastaju u fizička razilaženja.
Svatko traži svoje mjesto pod Suncem. Nitko ne podnosi tiraniju jer ne može izraziti sebe u cijelosti i traži slobodu svog cjelokupnog bića.
Kontrola u nama
Osim vanjske kontrole postoji i ona treća, unutarnja. Osobna forsiranja ispunjavanja ciljeva, ostvarivanja zacrtanih planova može vrlo lako prerasti u osobnu tiraniju, tiraniju vlastitog bića od nas samih. Razumijemo ju tek kad se zasitimo unutarnje kontrole i kad smo spremni onako iscrpljeni odbaciti sve u jednom dahu, bez imalo žaljenja. To se događa kada uzastopno ne možemo ostvariti neki uspjeh, zaraditi zacrtanu količinu novca, naučiti neki sadržaj u određenom vremenskom roku. Tada se distanciramo i prepuštamo tijeku bez našeg utjecaja, u stvari mi se tada obnavljamo.
Pa, zašto je tomu tako?
Zanimljivo je razmisliti da ta naša kontrola i nije naša. Nju smo kao i oni u obitelji preuzeli preko literature, aktualnih informacija iz sustava u kojem smo odrasli. Kopirali smo nečije tuđe smjernice. S njima činimo sebe nesretnim bićem koja pružaju otpor gledajući kako bi pobjegli kroz onu malu pukotinu u tom kontroliranom okviru na tako primamljivu i potrebnu slobodu.
Sada nam je jasno zašto se naši ciljevi i planovi koje predstavljaju također kontrolu našeg života poneki put rasplinu ili nisu ostvareni, a ako jesu najčešće su kratkog vijeka. Naša kontrola ne dozvoljava životu da bude ono što jest, da bude ostvaren.
Postavljati se iznad vlastitog života nije nemoguće jer život će naći svoj put kako bi se ostvario.
Na tragu razumijevanja
Pogledajmo brojku ljudi koji napuštaju sigurna radna mjesta odlazeći u poduzetničke vode, koja se povećava iz dana u dan. Ako se pitamo zašto je ta brojka mnogo veća nego prije, onda odgovor upravo leži o onome o čemu pričamo, o slobodi bez tiranije.
Nisu kriva radna mjesta niti korporacije u kojima velika većina radi, već kontrola koja ne dozvoljava ljudskom umu da se ostvari. Takvi ljudi odlazeći iz kontroliranih, takozvanih sigurnih, pozicija omogućavaju si ostvariti svoju životnu svrhu ili životnu slobodu.
U njoj nema kontrole uma, kontrole života, u njoj počinje život kao spontanost.
Spontanost
Životna spontanost je sposobnost čovjeka da osluškuje svoje potrebe, svoje interese, svoje želje i da ih ostvaruje. Neopterećen prošlošću i tamošnjim uvjerenjima ne utječe na moguću budućnost koja ovako i onako ne postoji. Ona je plod naše mašte.
Prošlost postaje opasna ako iz nje izvlačimo uvjerenja kojima kontroliramo sadašnji trenutak, tako da sadašnji trenutak prestaje postojati. To postaje prošlost ili budućnost, a oboje su plodovi naše maštarije. Na takav način nikada nećemo doprijeti do naših potreba jer su one dio ovdje i sada.
Napuštajući vjerovanja, a prepuštajući se životnoj spontanosti života nastavit ćemo činiti planove naših dnevnih, tjednih ili mjesečnih aktivnosti bez kontrole. To znači da smo svjesni da oni nisu nepromjenjivi i da smo spremni prihvatiti neuspjeh, ako on uopće postoji. Kada živimo punim plućima bez kontrole možemo se opustiti kada dođu promjene i dopustiti životu da teče.
Užvanje u spontanosti
Spontanost kao što vidimo nema potrebu kontrolirati nas, a ni mi s njom druge. Borba protiv kontrole je opet kontrola. Mi za to ne želimo trošiti svoju energiju jer smo usmjereni prema mogućnostima. Kao što vidite kad se njome nitko ne bavi i ona prestaje biti.
Ma pusti, sve će to doći na svoje mjesto, ali kad pustiš!
Ovu izreku ćemo najčešće čuti kad smo silno iscrpljeni i morate priznati da pomaže. Poslali smo glasno i jasno poruku sami sebi što nam je bitno, a što ne. A onda smo bili svjedoci kako otpuštene kočnice dozvoljavaju da se stvari poslože na svoje mjesto. No, kako nas uče da se ništa neće dogoditi samo od sebe, već da mi moramo utjecati na to, mi i dalje vršimo kontrolu.
Moć kontrole
Kontrola nam neće pomoći da vidimo neke osobe, situacije, prilike koje su dobre za nas. To kontrola ne može. Tek kad se opustimo vidimo sve i rješavamo sve probleme. Nisam sada izmislila „toplu vodu“, ovo svi znamo. Kontrola nas čini napetima, preužurbanim ljudima, ljudima koji rade tisuću stvari u jednom trenutku, a ni na jednu nisu fokusirani. I eto nas na pragu loše prognoze za našu budućnost.
Natjecanje da budemo bolji od drugih, pametniji, brži, jači je kontrola našeg prirodnog tijeka. Kontrola ne dozvoljava trezveno razmišljanje i donošenje ispravnih odluka. Sjetimo se kako možemo prijatelju ili bilo kojoj drugoj osobi pomoći kod rješavanja njezinih problema slušajući je i postavljajući prava pitanja. Zašto? Zato što mi njezinu kontrolu nemamo na svojim leđima. Nas ništa u tom trenutku ne sputava u slobodnom razmišljanju kao što nju sputava njezina vlastita kontrola.
Open mind – slobodan um
Stisnuti um nikome nije pomogao, a slobodno razmišljati znači učiti kako se to radi, vježbati i biti uporan. Donosit ćemo tada ispravne i pravodobne odluke.
Cijeli život nas zapravo uče kako kontrolirati život, ali život tako ne funkcionira.
Stoga dopustimo životu da se događa i uživajmo na tom putu osluškujući ga. Prestat ćemo trčati za vremenom za kojeg smo umislili da smo ga izgubili. U onom trenutku kad vi ne silite sebe na neke stvari, vi zapravo ne morate ništa, a možete sve. Najčešće tada radite čuda, zar ne?
Netko će reći da postoje životni zakoni i tu se potpuno slažem. Postoje zakoni vakuma, akcije i reakcije, zakon bumeranga, kreacije ideje u materiju i još mnogo njih, pa zašto se onda oni ne poštuju, a trebali bi jer smo mi prirodna bića.
Svijest kontrole nas otuđuje od svijeta u kojem živimo. Nismo više aktivni članovi već netko tko gleda svijet sa strane i pokušava ga kontrolirati. Toliko inficirani i involvirani u taj jedan sustav kontrole ne poznajemo i nemamo ideju da se može funkcionirati na drugačiji način od onoga koji imamo sada.
Mi se i dalje suprotstavljamo tuđim razmišljanjima, stavovima i spremni smo ući u sukob kako bismo nametnuli svoje, umjesto da informaciju prihvatimo kao što je Sunce izašlo na nekom mjestu, nekom jačinom danas ujutro. Želim li uživati u Suncu ili kontroli?
Kontroliranjem života mi zapravo dajemo poruku životu da ne vjerujemo u njega jer mu ne dozvoljavamo da se događa. Također, nepovjerenje prema životu i životnim zakonima kontinuirano možemo vidjeti svaki dan kako čovjek iskorištava prirodu. Nemilosrdno uništava njezine tokove, ne prati je nego je stavlja u svoje okvire kako bi mu ona služila, umjesto suprotno. Sve manje životinja, riječnih čistih tokova, pošumljenih prostora rezultat je kontrole. U svijetu kontrole nastaju problemi koji nikome više ne trebaju. Ljudi su time zasićeni i potreban im je mir koji dolazi kad otpustimo kontrolu.
Ne trebate dozivati mir jer on će sam doći kad odbacimo sve prepreke i raskrčimo mu put do nas.
Ovu kolumnu možete ako vam više odgovara poslušati, pa zato kliknite AUDIO
Povezano: Svjesno usporavanje pomaže da prodišete i napokon postanete slobodni