U Kinu Studentskog Centra u Zagrebu u srijedu, 8. studenog svjedočili smo jednom po mnogočemu glazbenom spektaklu. Najveće kino u Hrvatskoj ugostilo je jednu više nego atraktivnu glazbenu pojavu, njujorški eksperimentalni no wave band Swans.
Iako smo Swanse već imali prilike gledati u Zagrebu, ovaj put nas je i sam odabir prostora zainteresirao, a kako bend na svakoj turneji ima novi program, nikako nismo htjeli propustiti ovaj nastup. Početkom godine bend je objavio odličan album “The Beggar”, a upravo je tim imenom nazvana i turneja u kojoj su navratili i kod nas. Swansi su njujorški bend čija se glazba kreće negdje između odrednica eksperimentalnog rocka, post rocka, noisea, industriala i neo folka, ali sve to u slučaju Swansa treba uzeti s rezervom jer u svakom slučaju, ako već ne postoji, trebala bi biti uvedena i odrednica swans rock.
Vrlo su utjecajan bend, diskografski su aktivni od 1983. godine, a do sada su objavili petnaestak albuma. Kada kažemo Swans prvenstveno mislimo na tvorca ovoga benda i idejnog lidera Michaela Giru, koji je od početka alfa i omega kroz kojega su prošli ili protutnjali mnogobrojni članovi. Danas je u Swansima Michael Gira jedini originalni član, ali znajući neke od prethodnih postava nismo niti sumnjali da će današnja postava biti na visini zadatka.
Zagrebački koncert počeo je u točno najavljeno vrijeme, a otvorio ga je jedan od nekadašnjih (i dugogodišnjih) članova Swansa, Norman Westberg. Norman je skoro bio u počenoj postavi Swansa, uključio se vrlo brzo nakon osnutka, a u bendu je bio do 2017. godine. Sada je nastupio sam s gitarom i gomilom divajsova kroz koje je provlačio gitarski sound. Predstavio nam je svoje zvukove i elektronička sazvučja u nekom svom laganom izdanju koji su se pred kraj digli u nekakav gitarski krešendo. Nismo znali što nas čeka i kakav nam krešendo slijedi.
Nakon kratke pauze u kojoj se napokon ukazala i smjestila sva publika koja je trebala doći (koncert je bio rasprodan) lagano su ušetale i glavne zvijezde večeri. Michael Gira sjeo je na svoju stolicu, bend se rasporedio na svoja mjesta, slijedio je samo jedan tihi “good evening” i krenulo je nešto što nas je prikovane držalo slijedećih skoro tri sata. Lagani uvod na vrlo glasnoj akustičnoj gitari i onda je u jednom trenutku eksplodiralo. Ovakav stupanj glasnoće, pogotovo u ovakvoj dvorani, stvarno nisam očekivao iako sam znao da će biti glasno. Instrumentalni uvod i naslovna pjesma zadnjeg albuma “The Beggar” prosto su “oduvali” sve ispred sebe. Ne sjećam se kada sam prisustvovao nečem glazbeno moćnijem od ovoga. Samo ta “prva stvar” trajala je sedamdeset (!) minuta. Isplatilo se doći (u mom slučaju dvjesto kilometara daleko) samo zbog ovoga. Većina publike dobro se pripremila, čepići su bili u ušima, dosta ljudi oko mene je držalo ruke na ušima, ali nekako mislim da je to bilo tako glasno zato što je moralo biti tako glasno i zato što je bilo zamišljeno da bude tako glasno. Možda će me ta glasnoća koštati jednog dana, ali barem sam doživio ovo onako kako su umjetnici to zamislili.
A umjetnike oko sebe Michael Gira je u jednom trenutku i predstavio pa je red da ih i mi navedemo. Uz njega su Swansi bili Kristof Hahn na lap steel gitari, Phil Puleo na bubnjevima i raznim udaraljkama, Larry Mullins na udaraljkama, bubnjevima i perkusijama, Dana Schechter je bila na bas gitari i klavijaturama, a na bas gitari je bio, kako ga je Gira najavio, “Croatian giant” Christopher Pravdica (odakle je Christopher, ne znamo, ali dobro zvuči). Bend zvuči odlično, svirački vrlo kompaktno i moćno, a Gira koji je bio majstor ceremonije držao je tijekom nastupa sve konce u rukama. Predstavili su nam nakon dugačke uvodne i već spomenute naslovne skladbe albuma “The Beggar” još nekoliko pjesama s njega od kojih nam je možda i ponajviše legla “No More of This” u kojoj smo na trenutak uronili u prelijepu laganu akustiku. Osim predstavljanja zadnjeg albuma Swansi su se osvrnuli s dvije stvari i na prethodni album “Leaving Meaning”.
Michael Gira bio je dirigent, bio je guru, bio je šaman koji je rukom tjerao zrak ispred sebe da oscilira, a toliko moćan zvuk koji je bend proizvodio preopteretio je ne samo naše uši nego i sva naša čula. Da je, nedajbože, za vrijeme koncerta bio potres nitko ga ne bi osjetio, a vjerojatno smo si skinuli sav kamenac s bubrega za vrijeme svirke. Skoro tri sata fantastične i glasne glazbene torture priredili su nam Swansi i odveli nas u neka još neistražena područja zvuka, glazbe i poezije, a takav moćni glazbeni krešendo nismo do sada još čuli. Oporavak je krenuo još u busu u ranim jutarnjim satima, a još nije gotov. Fizički će se to vrlo brzo uravnotežiti, a u nekim kutovema podsvjesti ćemo se prisjećati šta se to dogodilo u Kinu Sudentskog Centra u Zagrebu.
Foto: Lucija Očko/muzika.hr