Vjera da će osvanuti bolje sutra
Teškoće po kojima gaze naši junaci, situacije koje se čine bezizlaznima, sustav koji se doima nepobjedivim, ali mi znamo i vjerujemo da će oni koje gledamo, baš poput dobrih likova u bajkama, odnijeti konačnu pobjedu. Pitam se imamo li toliku vjeru u same sebe dok gazimo vlastitim putevima. Dok razvijamo ideju u koju drugi možda ne vjeruju. Dok nas život stavlja u nepodržavajuće okoline. Dok se događaju prepreke od kojih postajemo umorni i spremni odustati… Čelična volja, dosljednost, vjera da će osvanuti bolje sutra bez obzira na trenutne okolnosti, to je ono zbog čega gledamo filmove o junacima modernog doba. Imamo li to ludo povjerenje kad se radi o nama samima i o našim velikim željama i idejama?
Najveće bitke koje vodimo su one koje se događaju u našim glavama. Ne radi se o iznimnoj briljantnosti pojedinaca, o prepametnim ljudima koji imaju odgovore, ne radi se o inovatorima svjetske klase, o najboljima… riječ je o običnim ljudima koji su dobili bitku u svojoj glavi i koji su bili voljni svakog dana pobjeđivati vlastite misli da bi stigli tamo kamo su odlučili stići.
On nije bio voljan ODUSTATI
Dok ovo pišem pred očima mi se javlja scena Willa Smitha koji u filmu “Potraga za srećom” odvlači sina u javni wc jer nisu uspjeli dobiti mjesto u prenoćištu. Radi dječaka mora ostati hladne glave dok mu se život pred očima raspada. Žena ga je napustila preselivši se daleko i ostavivši ga samog s djetetom. Izbačen je iz stana jer nema novca za još jednu stanarinu i svakog jutra iz te situacije namješta odijelo i odlazi u finu tvrtku na edukacije koje će mu možda, ali samo MOŽDA, donijeti posao za kojeg misli da je rođen dok mu konkurenciju rade mladi, ušminkani ljudi koji svake noći imaju krov nad glavom i kvalitetan obrok.
Vjerujem da čovjeku po kojem je snimljena ta istinita, filmska priča nije bilo lijepo proživljavati tu svakodnevicu. On sigurno nije razmišljao kako je inspirativan dok sjedi na podu wc-a i kako će po njemu snimiti film. On sebi sigurno nije bio inspirativan dok je stajao u redu za prenoćište s djetetom kojem je želio biti uzor, a završili su na ulicu. Sigurno nije mislio da je njegova priča velika dok je obilazio finu gospodu čija su djeca imala dvorce i vile dok njegovo dijete nije imalo ni pošten obrok. I u njegovoj priči uistinu nije bilo ništa inspirativno osim činjenice da on nije bio voljan ODUSTATI. Taj se čovjek jednostavno odbijao predati.
Da se predao i odustao od sebe, nitko nikada ne bi čuo za njega. Bio bi još jedan propali slučaj za čije ideje nitko ne bi mario jer ne bismo dobili priliku saznati da je sanjao velike snove.
Povezano: Zavali se u udobnu fotelju, pusti glazbu i zapitaj se što uistinu želiš
Inspirativan završetak priče
Priče ne izgledaju dobro dok ne stignu do svog kraja. Izgledaju tragično, loše napisano, ponekad izrazito tužno i tek na kraju možemo dati svoj konačni sud jer tek na kraju jasno vidimo kako su sva poglavlja, i sretna i tužna, vodila korak bliže cilju.
Često na svojim radionicama spominjem kako na edukacijama nenasilne komunikacije prvo naučiš da ne trebaš biti nasilan prema sebi. Sebi trebaš dati prostora za pogreške, za dno, za rast i razvoj koji ne ide uvijek lijepom, uzlaznom putanjom. Treba sebi dozvoliti padove nakon kojih se smijemo nježno skupiti s poda i utješiti. Treba stvoriti prostor u kojem ne strahujemo od vlastitih moranja i perfekcionizama. U kojem ne provodimo dane gušeći se u poglavljima koja su prošla i u koja se više ne možemo vratiti niti ih možemo prepravljati.
Ono što možemo je ne odustati. Ono što možemo je odbiti se predati sluteći da nas čeka jedan dobar i inspirativan završetak priče. A do tada svakog dana sebi iznova možemo reći DA. DA bez obzira na to kako je izgledalo jučer. DA bez obzira na to jesmo li još jednom pucali u prazno, razočarali se, izgubili priliku. DA i DA, opet i opet. Riječ po riječ, poglavlje po poglavlje dok ti se na kraju priče usne ne razvuku u veliki osmjeh pobjede.
Autorica: Tina Primorac, diplomirana novinarka, književnica, pripovjedačica, poduzetnica i mama petero klinaca
