Ljubav i obuvanje papučica
Istovremeno, taj isti roditelj obuva dijete praktički do desete godine, neki možda i dulje. Pod krinkom povezivanja i iskazivanja ljubavi roditelji gotovo sve rade umjesto djeteta. Hrane ga, oblače, presvlače, rješavaju problemne situacije… Činiti stvari umjesto djeteta nije dobro za dijete. Povezivati se može i dok se dijete samostalno pokušava obuti, dok se samo hrani, dok pokušava riješiti problemnu situaciju (dohvatiti igračku, ustati nakon pada, riješiti zagonetku…). Ujedno, brže je roditelju ako to napravi umjesto djeteta i usput se malo nasmiješe jedno drugom, zagrle i iskažu si ljubav. Brže jeste te se istovremeno „riješe“ dvije stvari odjednom – djetetova aktivnost i povezivanje između roditelja i djeteta. Zvuči i izgleda idealno u suvremenom ubrzanom svijetu.
Što je u ovom primjeru daleko od idealnog? Sve! Krenimo redom. Samostalnost, samopouzdanje, kritičko promišljanje, mogućnost pronalaženja rješenja u problemnim situacijama, zaključivanje… Sve se to razvija ako se djetetu dopusti da samo izuva papuče, da ih obuva, a prije toga da se slobodno poigrava njima. Sve se to razvija i kad se djetetu dopusti da samo barata priborom za jelo, počevši od žlice, da samo pokuša odjenuti hlače, jaknu, kapu… Sve te aktivnosti u najranijoj dobi traju i dijete ih prvo prihvati kao igrovnu situaciju te istražuje, poigrava se, pokušava s više ili manje uspjehu.
Samostalnosti u najranijoj dobi
Roditelj, naravno, u prvih nekoliko situacija pokazuje, pomaže, s djetetovim ručicama izvodi određene pokrete kako bi ih lakše usvojilo. To su aktivnosti za koje je potrebno nešto vremena. Sigurno sad svaki roditelj razmišlja o onoj jutarnjoj polusnenoj žurbi i dodatnom vremenu koje treba pronaći za ovakve situacije. Rješenje je vrlo jednostavno. Ove početne, prve važne aktivnosti za razvijanje samostalnosti mogu se vježbati i dok su roditelji i djeca kod kuće i nikamo ne idu, odnosno nikamo im se ne žuri. To može biti popodnevna aktivnost između roditelja i djeteta. Ujedno se tom aktivnošću povezuju. Osnažuju se roditeljske kompetencije. Stvara se čvršća veza te odnos povjerenja od strane djeteta ka roditelju. Dijete spoznaje da je roditelj uvijek tu za potrebnu pomoć, a ujedno spoznaje što može samostalno.
Kako djeca odrastaju, tako se mijenjaju situacije u kojima dobiva priliku za razvoj samopouzdanja temeljenog na spoznaji o vlastitim mogućnostima. Roditelj je i dalje tu u ulozi pomagača i promatrača. U toj ulozi dobro je djetetu pokazivati, usmjeravati ga, ne ispravljati ili kazivati kako nešto radi pogrešno. Time se riskira da dijete odbaci idući samostalan pokušaj! Dobro je uvijek dati djetetu dovoljno prostora i vremena za iznalaženje rješenja te se uključiti kad i koliko je djetetu potrebno.
Samostalnosti u školskoj dobi
Naveden je primjer razvijanja samostalnosti u najranijoj dobi. No, navest ću i jedan za nešto stariju djecu, školskog uzrasta. Tu su česte situacije oko zaboravljanja stvari te oko rješavanja zadaće. Može se dogoditi da dijete učestalo zaboravlja neki pribor za školu ili bilježnice/knjige, a roditelj ga konstantno spašava noseći to naknadno u školu. To je jako dobra gesta i time se djetetu poručuje da je roditelj uvijek tu te ga se spašava od neugodnih situacija.
S druge strane, može se dogoditi da dijete potpuno preuzme taj obrazac oslanjanja na roditelja. Stoga je dobro djetetu primjerom ukazati na samostalnu pripremu za školu dan prije (spremanje stvari u torbu sukladno rasporedu te provjeravanje spremljenog). Na taj način dijete se uči odgovornosti, osjeća se korisno, a ujedno postaje samostalno u tom području.
Važno je znati usmjeriti dijete
Roditeljska ljubav je neizmjerna i toliko je načina na koje se može iskazati (igrom s djetetom, maženjem, prisustvom, sudjelovanjem u aktivnostima koje su djetetu važne, kroz ostvarenje želja…). Ujedno je i važno znati usmjeriti dijete, odgojiti ga kako bi se razvilo u samostalnu, odgovornu i vrlo važno – samopouzdanu odraslu osobu koja može i zna promisliti o postupcima i pronaći rješenje. Činiti stvari umjesto djeteta od najranije dobi, pa tako i kroz cijeli period odrastanja, možda nije najsretniji iskaz ljubavi iako je učinjen s najboljom namjerom.
Stoga, ljubav se ne iskazuje kroz obuvanje i vezanje tenisica djetetu koje to može potpuno samostalno obaviti. Time se samo može napraviti korak nazad u razvoju samopouzdanja. Voljeti dijete znači puno toga. Ovdje se naglašava kako voljeti dijete znači biti uz njega, do njega i sudjelovati u odgoju, cjelovitom odgoju. Voljeti dijete znači i biti spontan, zabavljati se, smijati, igrati bez granica. Stoga, volite se i bez obuvanja papučica!
Povezano: Prepoznati, vidjeti i čuti svoje dijete