Kao što nam doktor uzima anamnezu kada pokušava bolje upoznati pozadinu bolesti, na sličan način možemo sagledati etiologiju zločina sličnih ovom nedavnom u Beogradu. Kao i s mnogim drugim stvarima koje nam dolaze s „naprednog“ zapada, tako smo i s ovakvim načinom obračunavanja s vlastitim nezadovoljstvom prvo bili upoznati kroz primjer jedne školske pucnjave u SAD-u.
Tog 20. travnja 1999. godine dvojica učenika srednje škole „Columbine“ u Coloradu, ubili su 12 svojih kolega i jednog profesora, a nakon toga i sami sebe. Tim činom zauvijek su zapisali svoja imena na listu najgorih masovnih ubojica u povijesti Sjedinjenih Država, a pojam “Columbine” ostao je besmrtan i do danas daleko najpoznatiji primjer školskih pucnjava te je nadišao sam događaj i postao jeziv dio popularne kulture. Tada su mediji svašta pisali o tome što i koga su ta dva učenika slušala, dio koje subkulture su bili i slično, no vrlo se malo pričalo o tome kakav način odgoja su imali, na koji način su bili privrženi roditeljima, kakvo im je bilo djetinjstvo.
Tražimo objašnjenje u posljedicama, ne tražeći prave uzroke iz kojih su u konačnici nikli problemi. Osobno, kao otac i psiholog koji radi u vrtiću i na poslu je okružen djecom, mogu samo potvrditi da je roditeljska uloga u životu djece, barem do puberteta, prevažna, prevelika, usudio bih se reći presudna. No, unatoč dobrim namjerama roditelja, mnoga današnja djeca se odgajaju na način da samo uzimaju, a rijetko daju zauzvrat; da skupljaju za sebe, no teško dijele; da vole posjedovati dok u isto vrijeme ne cijene ono što imaju.
Djeca puno više uče gledajući model, nego slušajući prodike
U radu sa župskim krizmanicima (14-godišnjaci), raspravljali smo o temi služenja – u smislu gdje mogu sve biti na korist drugima, prijateljima, roditeljima, društvu. Prva njihova reakcija je smijeh, jer od njih 30-ak, skoro svi žele biti služeni; jedno do dvoje djece je voljno pokloniti svoje vrijeme. Kućanski poslovi su njima gubitak vremena, pospremanje vlastite sobe besmisleno jer se ‘bolje snalaze u vlastitom neredu’. Nisu navikli biti u službi za neko veće dobro, jer često ne vide dalje od svog „pupka“.
Ne čudi mene toliko da djece nešto ne žele, ipak, svi smo mi bili djeca jednom. No brinu me roditelji koji su zanemarili pristojnost i moralnost u odgajanju djece, koji svojim odsustvom nisu primjer djeci, jer djeca puno više uče gledajući model, nego slušajući prodike. Sveprisutno otuđenje roditelja od tradicionalnih vrednota koje smo stoljećima gajili, poput obitelji koja se drži na okupu, šira obitelj koja je podrška primarnoj obitelji, razvoj duhovnosti – odlasci u Crkvu, za te stvari današnji čovjek/roditelj koji trči za novcem jednostavno nema vremena.
Trebalo bi nas zabrinuti
Škole sve više govore o tome kako svaka nova generacija sve teže sudjeluje u nastavnom procesu zbog problema s koncentracijom te izostankom želje za učenjem novih stvari. Djeca su sve inteligentnija, no s porastom inteligencije dolazi do smanjenja empatije, što je nešto što bi nas trebalo zabrinuti.
Theodore Roosevelt, 26. predsjednik SAD-a, je rekao da ako nastojimo razviti ljudski intelekt, bez da pri tome vodimo računa o moralu, stvaramo prijetnju društvu. On je to rekao na početku 20. stoljeća, prije više od sto godina. Djeca više uče gledajući model.
Današnji roditelji su sve uvjereniji da život njihove djece mora teći glatko, bez frustracije, odnosno oni svom djetetu na skoro svaki prohtjev moraju reći „da“. Anna Freud, kći Sigmunda Freuda, uvažena teoretičarka dječje psihoanalize kaže da opsesivno nastojanje roditelja da njihova djeca ne osjete pretjeranu krivnju ili razočarenje dovodi do sve češće pojave onoga što danas nazivamo narcisoidnom ličnošću.
Mali kraljevi neće se tek tako lako odreći svoje „krune“
Kada su me moja djeca, u jednom od mnogobrojnih razgovora, pitala da dokad to oni mene moraju slušati kako tatu, dao sam im usporedbe sebe i moje pokojne bake koju sam slušao sve dok je bila živa. Na to su oni samo zakolutali očima i duboko uzdahnuli, pogotovo ovi stariji.
Iz dječje perspektive je sasvim normalno propitkivati roditelje i druge odrasle koji služe kao autoriteti, a „ispipavanje“ granica služi djeci da imaju određeni okvir za svoja ponašanja, što je opet dobro. No ono što nije dobro su pretjerano popustljivi i suzdržani roditelji koji dopuštaju djeci da previše testiraju granice, da ih prijeđu i sruše sve barijere. Roditelji često smatraju da je to faza, da će proći kad malo djeca porastu pa im se „neke“ stvari budu mogle jasnije i prihvatljivije objasniti, no realnost je upravo suprotna. Djeca koja su godinama ohrabrivana, podržavana, pa čak i odgajana da budu mali kraljevi neće se tek tako lako odreći svoje „krune“.
Povezano: Psiholog upozorava na zablude oko odgoja
Pozivam sve sadašnje i buduće roditelje da rade na onome što mogu
Još jedan od problema u koji je današnji svijet zapao je i moralni relativizam – gdje se brišu granice onoga što je dopušteno i nedopušteno, moralno i amoralno, gdje će uskoro svatko za sebe definirati što je to „normalno“.
Bez obzira što nam se čini da današnje moderno vrijeme, brzi prijenos informacija, dostupnost tolikih sredstava za otuđivanje mladih poput mobitela, televizije i igrica koje otežavaju posao nama kao roditeljima, pozivam sve sadašnje i buduće roditelje da rade na onome što mogu – da rade na sebi i svojim roditeljskim i partnerskim vještinama. Da ne gledaju kolike prepreke moraju preskočiti, s kime se sve za vlastito dijete moraju nadmetati, već da preuzmu svoju odgovornost i da krenu s odgajanjem djece. Jer ako ih nećete vi odgojiti, budite sigurni da drugi stoje u redu i samo čekaju da vam „otuđe“ dijete.
„Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca izbačena poput živih strijela.“
(Kahlil Gibran)
Vaš Matej Čuljak