Nekad je prava dobrobit imati prijatelje koji ti mogu otvoriti oči i ukazati da sva sranja koja prolaziš i nisu toliko loša koliko si mislio. U jeku pandemije i raznoraznih home officea moj prijatelj, kojega sam prije uvijek nazivala Romeo, došao je ovaj tjedan malo raditi kod mene kako bi mi pokazao što su red, rad i disciplina u korporacijskom svijetu.
Drage moje čitateljice i pokoji čitatelju, davno sam ja to prerasla. Svi ti bullshit callovi i isprani mozgovi prepuni velikih riječi i želje za samodokazivanjem su srećom iza mene. Znate ono, kada se svako sranje umjesto „problem“ naziva izazovom, kada vam motivacijski govornici pune glavu o uspjehu i timskom radu, o vođama i sljedbenicima…
Ne nedostaje!
Nije da sam prisluškivala, ali bilo je nemoguće neke stvari ne čuti, iako su mi pravo društvo pravile Philips slušalice i country glazba.
Isuse moj dragi, kako mi to ne nedostaje!
To gubljenje vremena na raznoraznim sastančenjima, raspravama, a stvari su gotovo pa jednostavne. I, što je najžalosnije, ljudi ne koriste logiku nego u strahu od sitnih i većih grešaka, krivih poteza, procjena, rade filozofiju i beskrajno naklapaju što bi bilo kad bi bilo i kako bi bilo da bude bolje.
Možda niste znali, ali kojih desetak godina bavim se i društveno odgovornim poslovanjem, pa sam, prije nego li je to postao hit, upućena u raznorazne zavrzlame i kojekakva činjenja u smislu dobrobiti prema zajednici, zaposlenicima…
DobroBIT!?
Sve te priče o društveno odgovornim kompanijama koje rade ovo i ono za dobrobit, boljitak svojih zaposlenika, zajednice i tko zna čega, brzo padaju u vodu kada shvatiš da su sastanci i callovi organizirani u 16 sati. U 16 sati, dan bi svakome trebao biti pri kraju. I ako taj netko ima djecu, bilo u školi ili u vrtiću, trebao bi skupljati svoje stvari i uputiti se prema vrtićima i školama da bi ono malo preostalog vremena proveo s djecom.
Uzmite u obzir i to da bi se trebao pojesti neki kuhan obrok, napisati zadaća, odraditi neka izvanškolska aktivnost ili se čisto poigrati s djecom. Ne znam koliko bi tim ljudima dan trebao trajati ako je call u 16 sati. I ne znam do kada bi ti vrtići trebali raditi, valjda u tri smjene, a boravci u školama bi trebali biti organizirani barem do 20 sati.
Da ne pričamo o obrocima u školi… Kakvi bi tek oni trebali biti, da ih možemo nazvati zdravima. Iako, s ovakvim rastom cijena, ne znam čemu ćemo se moći veseliti.
Mir, samo mir…
I lijepo je željeti karijeru, lijepo je poželjeti biti uspješan, ma što god da to značilo. Ovaj posljednji tjedan me naučio da su moje poduzetništvo, ako sam išta poduzela, i moj, nerijetko, cjelodnevni rad pravi, blagoslov.
Moguće da imam puno manje novaca, ali imam opciju da spustim slušalicu i kažem da nešto ne želim raditi… Da nešto ne želim raditi s tom i tom osobom, ni pod koju cijenu. Da ne želim reklamirati to i to – makar ne imala sutra za kruh.
Mir, prije svega! Jer, uvijek nekako bude… A suradnike i tako biram kako želim… Imam pravo na to!