Ne želim pisati o S.V. niti želim pisati o M.P. niti A.P., ali nekako je nemoguće zdravorazumski shvatiti da nešto može trajati desetak godina poput nekih sudskih sporova ili borbi za skrbništva. Sve u ime ljubavi prema djeci…
Nažalost, imala sam priliku upoznati djecu koju očevi nisu htjeli priznati, iz ovog ili onog razloga, a majke su se borile kao lavice za njihova prava. Dokazivale, bile uporne… Tjerale su pravdu do zadnje kapi krvi i mislim da nisu pogriješile.
S posljedicama se uvijek dobro uhvatiti u koštac, priznati krivice ili pravice…
I bolje prije, nego kasnije…
Borile su se jer, kako volimo reći, svako dijete treba oca, pa makar to bio idiot koji te ne želi priznati. Borila se u ime ljubavi prema djetetu.
Duboko, u svakoj pori tog djeteta, utkana je borba i svatko se s njome drugačije nosi, svatko sam sebi postavlja drugačija pitanja.
‘Raste broj razvoda i samačkih kućanstava, a najviše obitelji čini par s jednim djetetom’
Gledala sam i razvode meni bliskih osoba i razmišljala o posljedicama, o djeci, i sretna sam što su se moji prijatelji uspjeli oko svega dogovoriti. Meni, kao promatraču, nekome tko stoji sa strane i pokušava biti podrška, činilo se iznimno lako, razumno, pa čak i hrabro… Jer, družim se s pametnim, jakim, hrabrim ljudima.
A znam, negdje duboko u sebi znam, da nikome u toj priči nije bilo lako, niti jednostavno.
Izvor DZD Raste broj razvoda i samačkih kućanstava, a najviše obitelji čini par s jednim djetetom
Drama, triler, horor…
Naravno, uvijek je bilo i bit će razmirica. U svakom međuljudskom odnosu ih ima, ali je nekako važno zatomiti ponos, kako bi rekli nekad i ‘progutati govno’ da bi toj djeci, koju navodno volimo više od svega, bilo dobro ili bar mrvicu bolje.
I dalje mislim da je bolja opcija razvod od svakodnevnog gledanja drama, trilera ili horora u režiji vlastitih roditelja. Nažalost, neka djeca žive drame i vjerojatno će do kraja života biti obilježeni onim što im se u ime ljubavi učinilo. Negdje je krivac majka, negdje otac, negdje oboje, negdje razmažena, nezahvalna djeca, a negdje sustav koji je, i u slučaju koji ne želim spominjati, još jednom pokazao da pravo i pravda nemaju veze jedno s drugim.
Negdje neke veleumne glave, prevrću papiriće po stolu i važno odlučuju od sudbinama… Prekrajaju i režu živote, donose mišljenja, vještače, daju smjernice i misle da su najvažniji od najvažnijih busajući se u veleumna prsa i čitajući članke zakona ili se pozivajući na neke uobičajene ili manje uobičajene prakse…
Negdje svećenik kaže da je i Isus trpio na križu, pa pomisliš da je totalno OK šutjeti i trpjeti… Jer, kao, Bog sve vidi…
Opet i sve u ime ljubavi…
Mržnja, jal, pakost…
Ali, ono što ostaje tako gorko u zraku je pitanje što je to toliko prokleto u ljudima da se inate jedno drugome, da su spremni godinama razvlačiti, navlačiti i rastezati gorčinu, jal i mržnju, opet u ime ljubavi prema djeci?
Što je to toliko prokleto, da ne mogu odustati i pomisliti na ikoga drugoga osim sebe?
Čemu to uvjeravanje da rade najbolje moguće za djecu, kunu se u ime ljubavi, kad sve vrišti mržnju i jal? Ucjene, prijetnje, loptanje djecom i njihovim emocijama…
Što su te majke i što su ti očevi učinili jedno drugome da se preko leđa onih, koje vole i u ime ljubavi, lome dani, mjeseci ili godine mržnje, jala, pakosti, zlostavljanja, suza, psovki…