Razmišljala sam o čemu pisati na početku još jedne godine. Pisati o izgubljenim prijateljima ili onim novim? Pisati o snazi (ne)komunikacije i svijesti koliko si slijep kod zdravih očiju? Pisati o poslu, poslovnom uspjehu, strpljenju i upornosti ili pisati o onome što smiruje dušu i ohrabruje um? Pisati o putovanjima, o pročitanim knjigama ili seriji koja te oduševila?
Možda pisati o mentalnom zdravlju i milijunima problema koje ovaj narod i ovu zemlju očito muče. Pisati u alkoholizmu kao jednoj od najvećih pošasti društva, a opet tako široko utjelovljenoj, normaliziranoj i odobravanoj?
O zlostavljanju? Fizičkom, psihičkom, financijskom? O pojmovima gaslighting, ageism?
Možda je najbolje da ne pišem ništa, jer što god da čovjek napiše, koliko god se trudi ispisanim recima potaknuti nešto, nekako mi se čini da je svaki dan sve gore i gore.
Ili si previše dajem moći? Umišljeno, zar ne?
Možda bih trebala odgovoriti na kritiku upućenu mome djelu ili je možda najbolje šutjeti, jer što imam kome tumačiti? Tko je vidio objašnjavati napisano? Ta svatko ima pravo shvatiti kako želi! A ako ne razumije da pišeš jedanaest godina pod pseudonimom ‘Drama Queen’, što sad? Samo ime bi trebalo biti dovoljno, ali, avaj…. Nikad ništa nije dovoljno!
Možda je doista najbolje ne napisati ništa dok u zadnjim danima stare godine čitaš crnu kroniku i dok maštaš da će samo, dva ili tri dana kasnije, biti bolje…
Igramo na sve ili ništa… I opet iznova biramo – ništa…