Teško je govoriti u putovanjima, a da se ne dotakneš suputnika. Nedavno sam tako organizirano, dakle preko agencije, išla na popravno maturalno putovanje s prijateljicom i kumčetom. Bio je to poklon za osamnaesti rođendan, budući da se ekipa u njenom razredu nije mogla dogovoriti za maturalac. Učinilo mi se zgodno da malu odvedemo na jedan zanimljiv put koji bi joj (p)ostao uspomena na blesave kume! Putovanje koje ćemo svi pamtiti i po dobrom, ali i po lošem. S nama je išla i kolegica iz redakcije.
Proveli smo četiri „čarobno naporna“ dana u predivnom Pragu i okolici. I, zapravo, moram priznati, kad se sve zbroji i oduzme, bilo je to jedno predivno iskustvo.
Ne brinite, nije ovo putopis.
Na takvim putovanjima uvijek među pedesetak ljudi morate naići na neke ljude koji vam ne odgovaraju, s kojima nikako ne biste htjeli provoditi vrijeme. Posve je logično da ćete na jednom organiziranom putovanju, u autobusu, upravo doživjeti i neke neugodnosti. Tako su se, nažalost, i u našoj grupi pronašle neke persone koje su bile prilično iritantne. Kaže se da u svakom žitu ima kukolja, pa su se dotične persone pokazale prilično samoživima.
sȁmožīv, sȁmožīv prid. 〈odr. -ī〉 koji živi samo za sebe i misli samo na sebe, koji nema osjećaja za druge, koji nema potrebe za drugima; egoističan, sebeljubiv...
Od položaja sjedala u autobusu, gdje su besramno bile zavaljene, jer eto platile su pa mogu, do cigareta i pušenja u hodu, koje mi je iznimno gadljivo i neukusno. Strašno je kada netko nema apsolutno nikakav osjećaj za druge. Kada misle da je novac kupio i putovanje i ispunjavanje želja.
Da se razumijemo, ni moje kumče, kao neki primjerak mlađih generacija, nije baš pretjerano pokazalo suosjećanje prema drugima, ali njoj još sve to mogu nekako „oprostiti“ budući da je ludo lupa pubertet i još ne zna što je život.
No, kada odrasle osobe vidite kao samožive, neugodne i na koncu čak i nepristojne, morate se zapitati koji je to vrag.
Pišancija
Zanimljiva je činjenica da smo „blagoslovili“ upravo svaki javni wc u Pragu i okolici, jer se dotičnima stalno piški, što me ponukalo da ipak moramo više pisati o nemogućnosti zadržavanja mokraće, inkontinenciji i Kegelovim vježbama. Edukacije i osvještavanja nikada dosta, pa ćemo se tim temama morati malo više pozabaviti.
Naravno, bunile su da nisu ništa vidjele. Mislim, ako ništa, vidjeli smo hrpu urednih, lijepo održavanih wc-a u kojima se svaka pišancija plati. I, doista, piškiti se mora, ma koliko mi ne htjeli pričati o tome.
Karlovy Vary, Kutna Hora i Český Krumlov… I njih smo posjetili budući da mi je ideja bila čim više toga vidjeti u čim manje dana i to organizirano, da ne zamaram mozak.
Kumče sretno, prijateljica umorna, prehlađena i zgažena, a suradnica prilično smirena i zadovoljna. Uzmite u obzir i da sam suradnici, doduše nenamjerno, razbila mobitel. Ionako je stalno govorila da mora nabaviti novi, pa eto dobre prilike! Njoj najviše zavidim. Bez mobitela, bez te distrakcije – opuštena, smirena… Nije joj uopće bilo loše.
Reality check
No, vrativši se u Zagreb shvatila sam u kakvom prljavom, oronulom, neurednom gradu živimo. Sve fasade u Pragu su obnovljene, ali baš sve. Nema odvratnih i nimalo kreativnih grafita. Grad je čist i prepun turista. Nisam primijetila neku posebnu gužvu, jer je javni prijevoz očito odlično organiziran.
Unatoč povremenoj kiši i hladnoći, Prag mi se učinio tako veseo i divan za razliku od ovog sivila Zagreba. Uz to, bezbroj je gradilišta na koje smo naišli putem – novi dalekovod, novi autoput… Nezaposlenost manja od 3 %, novi automobili na cestama…
Dakle, negdje gadno griješimo…