Život je jedno zanimljivo putovanje. Na tom putovanju sretneš mnogo ljudi. Neki od tih ljudi su ti zanimljivi, neke ni ne pogledaš, a neke od njih povedeš na put sa sobom. Nekad je taj put dug, a nekad je prilično kratak…
Na svom životnom putu susrela sam puno različitih ljudi, puno različitih osobina, puno različitih razmišljanja, puno razlika u godinama, puno razlika u karakterima… Neke od njih sam doista pustila prilično blizu. Pustila sam ih, barem djelomično, u svoj mali balončić… Gradila sam, pazila, mazila te odnose, bilo da su ljubavni, bilo da su prijateljski… Ulagala u njih, ulagali su, valjda, i oni…
Međutim, onih pravih, zaista pravih dugogodišnjih prijatelja, zapravo je jako malo. I najčešće sam tužna kad shvatim da neke od ljudi, koje sam zvala prijateljima, moram pustiti da odu. Moram ih pustiti da odu, jer su – ili oni prerasli mene ili sam ja prerasla njih, ili su se naši putevi razdvojili i svatko je morao krenuti svojom stranom ulice, i nekad su te strane istinski suprotne jedna drugoj.
I ne. Nije lako shvatiti i priznati da neka od tih prijateljstava nikad neće biti ono što su bila i teško je shvatiti da više nikad nećeš imati povjerenja u te ljude koji su te, na ovaj ili onaj način, izdali. Možda te čak i nisu izdali, teška je to riječ, ali jednostavno ne vidiš u njima, koliko god to ružno zvučalo, nekakvu snagu adekvatnu snazi onog suputnika koji bi trebao putovati s tobom još kojih desetak, dvadesetak ili tridesetak godina ovozemaljskog života. Ne vidiš radost druženja, ne vidiš sreću uspjeha, ne vidiš više ništa… Gledaš u prazno i nervozan si. I ne želiš biti takav. Nervozan.
Koliko god da netko misli da me poznaje, koliko god tko misli da poznaje sve moje životne faze, moram reći da ja nemam ništa što bi se moglo zvati fazom. Ja gubim strpljenje. I ne želim slušati iznova i iznova iste probleme i iznova gledati kako netko ponavlja istu grešku, tko zna koji put. Ne mogu gledati tuđe živote, ne mogu gledati kako život prolazi i kako netko nema jasan cilj. I nisu svi ciljevi ovoga svijeta tu da se ispune. Svatko od nas vodi život prepun pokušaja, posrtanja i ustajanja, zar ne? I bolje je posrnuti nego ne činiti ništa!
Tužno je gledati kako ljudi ne rastu, kako ne pobjeđuje svoje komplekse, kako ne pobjeđuju svoje strahove i kako tapkaju u mjestu potpuno slijepi i nesvjesni svojih reakcija. A ja toliko često govorim o reakcijama. One su jedino što možete promijeniti. Jedino. Jer Sunce će i dalje izlaziti na istoku, bit će i jeseni i zima i ljeta i proljeća.
Tko zna što nas čeka na kraju našega puta. Možda nas čeka kajanje, možda nas čeka nebeski raj, ovisno o tome u što vjerujete, koliko vjerujete, i vjerujete li zaista u to u što se zaklinjete.
Sjetim se Meše Selimovića i njegove rečenice: “ Boj se ovna, boj se govna… A kad ću živjeti?!” I često se s osmijehom sjetim Zore koja me pita kako mi se da docirati…
Eto, dragi moji, još uvijek se ludo nadam da će netko shvatiti da život nije patnja i strah.