To najbolje vidimo kad dođe do smjene vlasti u Hrvatskoj. Uvijek novoizabrani govore da je sve loše zbog onih koje su naslijedili i da oni ne mogu puno toga promijeniti na bolje zbog grijeha i propusta bivše vlasti. I tako se jedni s drugima vrte u krug, već više od 30 godina. Prije toga su za sve loše okrivljavali bivšu državu. To je sigurno dijelom točno, no ne možemo reći da je sve bilo loše. Slična stvar se događa i unutar obitelji, jer obitelj je ogledalo društva i države. Odgoj djece je prije 50 godina bio sasvim drugačiji nego danas. To ćemo se svi složiti. Dok jedni govore da je prije odgoj bio bolji, drugi govore da djeca nisu imala nikakva prava. Teško je tu doći do konsenzusa jer svatko zastupa i brani svoju viziju dobrog odgoja.
Najbolja metoda za provjeriti odgojne hipoteze je protok vremena. Zašto? Zato što se kasnije u životu vidi tko je odradio dobar, a tko manje dobar posao u odgajanju vlastite djece. Problem je kasnije biti samokritičan roditelj, pa vidjeti vlastite propuste u svemu, a ne okrivljavati okolinu, karakter, društvo i prijatelje za sve probleme u koje je dijete upalo. Jednom kad se dijete „otisne“ u svijet, ono što je do tada naučilo u obitelji, nosit će zauvijek sa sobom. Isto tako, ono što nije naučilo u obitelji, trebat će puno više vremena da usvoji kao odrasla osoba. Kako se mi Hrvati divimo svemu što nam dolazi iz svjetske Europe, tako se divimo i nekim njihovim odgojno–obrazovnim modelima.
Epidemija popustljivog odgoja
Jedna jako dobra prijateljica me nedavno zvala šokirana odgojnim metodama njenih prijatelja iz Švedske koji imaju djevojčicu jedinicu od 12 godina. Za potrebe ovog članka ćemo je zvati Maja. Oni se viđaju svakih par godina kad dođu u posjet Hrvatskoj. Ove godine je moja prijateljica primijetila isto ono što i 2019., ali u daleko većem razmjeru. Naime, roditelji su Maju tražili suglasnost za apsolutno sve. Maja, hoćemo li ići na Bundek, hoćemo li se popeti na Kulu Lotrščak, hoćemo li se slikati ovdje, hoćemo li ići na ručak u restoran, hoćemo li ići u muzej, hoćemo li jesti sladoled…
Normalno da dijete koje ulazi u adolescenciju i pubertet može u nekim odlukama sudjelovati. Može se s njim ravnopravnije razgovarati nego s vrtićancima, jer razumije kontekst i smisao pitanja. No ovi roditelji su za svaku odluku konzultirali svoju djevojčicu. Ali baš svaku odluku. Što je druga krajnost „ravnopravnosti“ roditelja i djeteta, jer dijete o nekim stvarima niti ne razmišlja, a kamoli da ima mišljenje.
Onda to više nije ravnopravno roditeljstvo, jer da bi dijete moglo odlučiti hoćemo li ići na Mjesec ili Mars prvo mora znati nešto o svemiru, zvijezdama i planetima. Mora imati neku razvijenu svijest o tome kako je tamo, što nju tamo zanima i slično. Staviti pred dijete odluku o kojoj ono uopće nema mišljenje je infantilno od samih roditelja.
Još jedan primjer koji je prijateljicu šokirao je dogovor za ručak. Majka curice, inače vrsna kuharica, pitala je prijateljicu što želi da joj skuha za jedan ručak. Ona je odabrala ribu. Na to je majka u trgovini pitala curicu što ona o tome misli, da bi ona rekla da će svi jesti meso, na što je majka rekla da može. Moja prijateljica je podsjetila na dogovor i pitala zašto Maja mora odlučiti što će ona jesti.
Povezano: Ako vješto razgovarate s djecom, možete im pomoći u izgradnji budućih snova
Hoće li takva djeca imati dovoljno strpljenja i mudrosti?
Po meni je u ovoj situaciji primjereno bilo držati se dogovora, što je na kraju i bio slučaj. Ako djevojčica ne želi ribu, neka joj majka spremi meso ako baš želi. Njihov boravak od 4 dana je za moju prijateljicu bio mučan jer se sve vrtjelo oko Maje – što ona želi, što će ona odlučiti – kao da je ona centar svemira, što je negativno utjecalo i na običnu dnevnu komunikaciju.
Vjerujem da roditelji s ovim načinom razmišljanja imaju najbolje namjere, odnosno da smatraju kako će upravo na taj način dijete steći punu samostalnost. No pravo je pitanje kako će se takva djeca naučiti boriti u životu sa situacijama koje će u njima izazivati frustraciju? Hoće li imati dovoljno strpljenja i mudrosti u situacijama s kojima se budu suočavali, a nisu ih u mogućnosti promijeniti? Hoće li ih šef/ica na poslu bedinati kao roditelji ili će ipak imati od njih određena očekivanja i zahtijevati dozu poslušnosti? Hoće li takva djeca imati motivaciju raditi ono što ne žele samo zato što moraju?
Jesu li roditelji i djeca zamijenili mjesto?
Ovdje ne želim reći da djecu ne treba uključivati u odlučivanje i razgovore odraslih, čak naprotiv. No, trebamo ih uključivati sukladno njihovoj dobi i razumijevanju onoga o čemu se razgovara. U suprotnom cijeli taj proces izgleda izvještačeno i lažno. Vanjskom promatraču to izgleda kao da su roditelji i djeca zamijenili mjesto, što nije dugoročno održiva praksa.
Zato se danas roditelji toliko i uzdaju u trenere da će im u sportskim aktivnostima „odgojiti“ djecu, dok pri tom zaboravljaju da trenerima to nije primarni zadatak, već se taj vid discipline razvija usputno, uz ostale vještine. Kad razgovarate s trenerima, velika većina ih kaže da imaju većih problema s roditeljima nego s djecom. Jer su se roditelji počeli ponašati kao djeca.
Zato dobro promislite o svemu što nam dolazi „izvana“, bez obzira o čemu se radi. Samo zato što nešto dolazi iz „razvijenih“ dijelova svijeta, ne znači da je automatski bolje od onoga što mi imamo ovdje u Hrvatskoj. Budite kritični i potičite svoju djecu na kritičko mišljenje jer ono nam pomaže razlučiti ono što je dobro i bitno od hrpe novovjekovnih gluposti koje nam se serviraju kao napredno razmišljanje.
“Djeca su sjajni imitatori. Zato im dajte nešto sjajno za oponašanje.” (Nepoznati autor)
Vaš Matej
Povezano: Psiholog savjetuje kada biste se trebali prestati pojavljivati goli pred svojom djecom i od kada djeci treba osigurati intimu