Ova je godina bila isključivo godina boli, tuge, opraštanja i prihvaćanja. Godina borbe, neizvjesnosti i godina s postavljenih barem 1000 pitanja na koja niti dan danas nisam dobila odgovore.
Međutim, nije bilo sve baš tako loše i surovo kako izgleda.
Onaj prokleti vječiti optimista u meni, uvijek nađe nešto dobro u svemu, jer kako se kaže, nije svako zlo za zlo, u svakom zlu ima nešto dobro. Tako i na kraju ove, meni gotovo pa crne godine, tražim nešto dobro, čisto da ne bude baš skroz crna. Neka bude barem malo siva.
Usudim se reći da mi je ovo godina učenja, osobnog sazrijevanja. Godina rasta i novih spoznaja.
Zna se kada čovjek najbolje raste na osobnom planu, kada sazrijeva i kada uči.
Moja osobna preobrazba događa se onda kada sam na dnu same sebe. U svom osobnom ponoru, u očaju, u boli, u osjećaju bespomoćnosti, u vrtlogu ničeg – upravo tada rastem. Tako je nekako bilo i ove godine jer upravo sam se i nekako dosta često tako osjećala.
Međutim, pitanje je bilo što je bilo dobro?
Dobro je bilo svašta.
Osvijestila sam jako puno stvari.
Osvijestila sam da je život izuzetno prolazan, da se svi razbacujemo danima kao da ih imamo beskonačno, a ustvari nitko od nas ne zna koji nam je zadnji. Jer stvarno nitko ustvari ne zna. Također, zahvalnost. Osjećaj iskrene i duboke zahvalnosti na svemu, ali na svemu apsolutno.
Ne onog suhoparnog “hvala” koje su nas naučili još u vrtiću kao dio bontona, već onaj osjećaj zahvalnosti koji te preplavi negdje u području prsa pa ti odjednom prožme cijelo tijelo. U jednom trenutku kao da živiš samo za tu zahvalnost i za taj prekrasan osjećaj.
Rekla bih da sam ove godine u svojoj 40 i nekoj konačno shvatila tko su ti iskreni prijatelji, a tko nisu. Konačno sam se usudila skinuti svoje ružičaste naočale i pogledati ljude oko sebe, onako gole, bez uljepšavanja i bez one moje famozne “‘ajmo iz svakog izvući sve najbolje”.
Bila je to jedinstvena igra bez granica i vječito nalaženje opravdanja za nečije loše postupke, loše riječi ili dijela upućenih meni. Uvijek sam znala tražiti izgovore; nije tako mislio/la, ma nije htio/htjela i sl. ….
Ma što?
Da nije htio učiniti ili reći mi nešto loše, onda to ne bi niti napravio. Upravo je tako loše htio ili htjela, a samim time, ako me svjesno ideš povrijediti, znači da nisi dobra osoba. A kao takva, uopće mi niti ne trebaš. Hvala, doviđenja!
Nadalje, ove godine naučila sam se prihvaćanju.
Kad je mama dobila dijagnozu ja sam napravila sve, ali sve, uložila sam nadljudsku snagu kako bih joj pomogla da ozdravi. Tražila veze, vezice i poznanstva po inim bolnicama. Molila za pomoć prijatelje, poznanike, poznate i nepoznate samo kako bih joj produžila život. Međutim, ona je donijela svoju odluku, a to je da ne želi više živjeti. Ona je odustala od sebe i to je bilo ono najteže što sam trebala prihvatiti. A morala sam.
Užasno me iscrpila borba za nju, borba s njenom bolesti. Strašno, ali baš strašno, sve do jednog dana kad sam sama sebi rekla: „Ok, napravila si sve što god si znala, i što god si mogla. Ako je ona odlučila drugačije, to je njen izbor i kao takav treba ga poštivati i prihvatiti.“
Užasno je teško tako nešto prihvatiti jer u tim trenucima se hvataš za svaku nit čak i onu najtanju. Vjeruješ u čuda, u ozdravljenje, iako znaš da ozdravljenja ustvari realno nema, niti će ga ikada biti.
Tada se boriš sa svojim demonima i pokušavaš shvatiti prihvaćanje tuđih odluka koje su totalno kontra od tvojih. Tada se događa ljuta borba u samom sebi. Usudila bih se reći da sam na jako ružan i bolan način naučila čuti i prihvatiti želju onog pored sebe, ali sam je naučila.
Rekla bih da je ovo i godina ljubavi, praštanja i opraštanja.
Puno se toga promijenilo u meni ove godine. Imam osjećaj da sam naučila kako biti postati bolji čovjek, kako biti bolji prema sebi, ali i onima oko sebe. Godina velikog sazrijevanja, ali i stjecanja izuzetno velike životne mudrosti koju ću nadam se znati upotrijebiti dalje kroz život.
Sve u svemu, godina je gotova kakva god da je. Zatvaram sva vrata koje sam već prije trebala zatvoriti ali iz nekog razloga nisam, nisam znala, nisam imala snage itd., itd.
U sljedeću godinu i dalje nosim svoj životni optimizam, vedar duh, veselje, sreću i ljubav, što iskreno i od srca želim i vama.
Također, želim kako svima tako i sebi da ne zaboravimo biti ljudi sa svim onim vrlinama koje nosimo u sebi, te da se uvijek trudimo biti bolji nego jučer, jer znam da to imamo svi i svi to možemo, a samim time svijet, možda ne cijeli, ali bar naš mali će postati ljepše i sretnije mjesto.