Tjedan je do Božića, sve je okićeno, sve bliješti, a ja još nisam stavila ni vijenac na vrata. Budem, možda ovih dana, a možda tek na Badnjak kad ću preko volje okititi bor. Prije sam se jako veselila Božiću. Već krajem jedanaestog mjeseca počela bih kupovati ukrase za dom, za bor, zimske mirisne čajeve sam obožavala. Naranče s klinčićem su bile obavezne, jer obožavam taj miris, uz to i super izgledaju. Božićne pjesme cijeli mjesec, svaki dan! Voljela sam tu vrevu i blještavilo, i to posebno blagdansko raspoloženje. Sve mi je to uzela depresija s kojom se u božićno vrijeme nije jednostavno nositi.
Volim kupovati poklone, u svim prilikama. Božićne poklone biram s posebnom pažnjom i pažljivo ih zamatam. Kao perfekcionistu, važno mi je da pokloni ispod bora budu uvijek umotani u skladne papire, te da ispod bora sve izgleda lijepo i usklađeno. To je jedino što me veseli i dalje kod Božića. Djeluje površno, ali jako me veseli usrećiti nekoga. Iznenaditi poklonom koji je izabran s pažnjom. Jer cijele godine osluškujem i promatram što zanima moje najdraže, što spomenu onako usput da im se sviđa, da vole. Odmatanje poklona i njihov iznenađen i sretan izraz lica me neopisivo usrećuje.
Depresija u božićno vrijeme
Ranije je cijeli prosinac bio pun mirisa cimeta, klinčića, đumbira. Stalno su se u mojoj pećnici pekli aromatični keksići, muffini, a za Božić su bili posebno ukrašeni i dekorirani.
Ništa me to više ne veseli. Jednostavno mi nema nikakvog smisla jer me ne veseli. Bor okitim preko volje. Prošle godine me u jednom trenutku ipak uhvatilo blagdansko raspoloženje, pa sam ukrasila stan. Dva dana sam uživala u tome i onda odjednom više nisam ništa primjećivala.
U božićno vrijeme kod mene više nema užurbanosti oko priprema, samo jedva čekam da to završi. I kad gledam unatrag, pitam se odakle je dolazila sva ta energija koju sam prije imala i koja je od svakog Božića napravila toplo savršenstvo u kojemu sam uživala.
Božićne filmove već par godina izbjegavam. Jednostavno ne vidim u njima nikakvog veselja, sve mi izgleda isforsirano, kao proizvedeno na traci. Svi su mi isti. Na početku filma neki problemi, pa slučajni susreti, ljutnje, pa i svađe. Kako se bliži Božić, svi se pomire, zaljube i svi su sretni. Svi kao da su copy-paste. Prije sam ih voljela, uživala u njima, u toj sreći i dobroti, pomaganju, opraštanju i veselju.
Ove godine za Božić želim samo da zabijeli
Da padne onaj lijepi suhi snijeg i da bude sve bijelo, to bi me veselilo ove godine, jer napokon bih svom psu mogla pokazati snijeg. Voljela bih je vidjeti kako trči po dubokom snijegu, kako bi bila smiješna.
Voljela bih s prozora gledati pahuljice koje nježno padaju, plešu i zabijele sve. Kad snijeg napravi onu tišinu i bjelinu, nekakav mir, tragove cipela koji ostaju za mnom dok koračam. Šetnja u bijelom miru i tišini po parku, u ponoć, kad sam sama i uživam u toj bjelini i tišini.
Prošle godine mi je Božić donio tugu, usamljenost i anksioznost samom činjenicom što postoji. Nisam se veselila, nisam osjetila božićni duh i to posebno raspoloženje. Kolače nisam pekla, kupila sam ih u supermarketu.
Inače sam svake godine s pažnjom kitila bor, svake godine je bio drugačiji. Voljela sam ga podijeliti i na FB-u, bio mi je uvijek najljepši. Prošle godine prvi put nisam ni to napravila. Društvene mreže mi izazivaju anksioznost. Nemam što dijeliti s drugima osim svoje depresije, pa sam se maknula s društvenih mreža, prošle godine i za Božić. Tako ću i ove godine. Na čestitke preko poruka odgovaram, napišem ono što se očekuje, i to je to.
Trenutno osjećam samo ravnodušnost
Ne znam kako će mi proći ovaj Božić. Trenutno osjećam samo ravnodušnost. Veseli me samo kupovina poklona. Prema svemu ostalome osjećam samo ravnodušnost. Zapravo se pravim da Božić nije pred vratima, čekam da što prije i bezbolnije prođe pored mene.
Reklame na tv-u ove godine su posebno nekako blagdanske. Pažljivo ih preskačem, da ne vidim kako božićno veselje postoji svuda oko mene, ali ne i u meni. Kupit ću opet kolače u supermarketu, okitit ću bor preko volje, možda me lupi dobro raspoloženje pa ću ukrasiti i stan, ali za sad nemam te želje.
Želim samo da me se ostavi na miru. Da prođe prosinac, i da se sve vrati u normalu. Toliko sam ravnodušna prema svemu, toliko sam umorna od depresije da nemam volje ni pokušati ubaciti se u blagdanski mod.
Kad izađem iz stana, pravim se kao da je sve u redu, ali najbolje se osjećam u svojoj maloj, tihoj čahuri u kojoj me nitko ne vidi, ne pita ništa, ne osuđuje, ne donosi zaključke. U kojoj se ne moram praviti da sam super i da volim Božić. Ne želim nikome pokvariti božićno raspoloženje, pa se ponašam onako kako se očekuje, kako je normalno u to vrijeme. Ne želim da se zabrinu ili osuđuju, ili da na bilo koji način razmišljaju o meni. Nabacim osmjeh, kažem ono što moram, ono što se očekuje i krenem dalje.
Možda ću opet, jednom… voljela bih to
Vjerujem da nisam sama, da nas ima puno koji su u božićno vrijeme u još većoj depresiji, jer vidimo život oko sebe, veselje za koje nismo sposobni. Koji to vrijeme odrade kako se očekuje, samo reda radi.
Nama kojima depresija i anksioznost ranjavaju i upropaštavaju božićno vrijeme želim da ga što bezbolnije proživimo. A onima koji mu se vesele, koje ispunjava srećom, koji osjete taj božićni duh želim da ga provedu u sreći i veselju, kako sam ga i ja prije provodila. Možda ću opet, jednom. Nadam se. Voljela bih to.
Autorica: anonimna čitateljica
Nastavci serijala “Iz dnevnika depresivne žene”:
1. Dijagnoza depresija
2. Zaboraviš tko si jer predugo traje tvoja unutarnja borba
3. Probudila sam se uobičajeno, a onda me obuzeo demon depresije
4. Sretno lice
5. U bolnici je bilo lijepo, na početku
Nastavlja se….