Dijagnoza depresija, a počelo je ovako… Godinama sam nastojala biti dobro. Uz brojne obveze, zahtjevan posao, malo dijete, loš brak nalazila bih vrijeme i za sebe i za druženja i za treniranje. Iako posao nije bio nešto posebno plaćen, bila sam zadovoljna jer je to bilo mjesto gdje sam bila poštovana i priznata. Mogu reći da sam na poslu bila odlikašica, i to me držalo. U braku sam bila nesretna i usamljena. Odabrala sam krivog muškarca. Ali sin, moje divno dijete u kojem sam beskrajno uživala, u moj je život unio neopisivu sreću. Bila sam mu dobra majka i to me ispunjavalo. Moje djetinjstvo nije bilo sretno pa sam svom djetetu nastojala pružiti sve što ja nisam dobila – da bude voljeno, da se zabavlja, da vidi, da doživi nešto novo.
Voljela sam druženja s prijateljicama jer sam se uz njih osjećala dobro. Možda ne potpuno prihvaćeno, ali mogla sam pjevati, plesati, smijati se… nitko mi ništa nije zamjerao. Društveni život mi je bio zaista zadovoljavajući i mogla sam se zabaviti jer volim plesati, pjevati, ići na koncerte, volim se smijati. Voljela sam to jednako kao i rad na poslu.
Imala sam te stvari u kojima sam beskrajno uživala…
Posao, sin, druženja, joga… pomagali su mi nositi se s tragovima ”praznog djetinjstva bez sretnih trenutaka”, izdržati loš brak i sve što je bilo loše. Pažnju sam posvećivala samo onome što me činilo sretnom i zadovoljnom. Imala sam te stvari u kojima sam beskrajno uživala i vjerojatno sam zbog toga u braku uspjela održati tu živu, poduzetnu ženu za koju nije postojalo nemoguće, koja se nije bojala nijednog izazova, koja je za svaki problem uspijevala naći rješenje.
Zdravo sam se hranila, trenirala, izgledala prilično dobro, iako toga baš i nisam tada bila svjesna. O svom izgledu nikad nisam imala neko visoko mišljenje. Većina žena ima nekoliko stvari u svom izgledu s kojima nije zadovoljna, kod mene to nije bilo nezadovoljstvo, kod mene je to bilo – to i to i to nije savršeno, nije onako kako bi željela da bude, dakle, izgledaš bez veze, mislila bih se. Na sebi sam vidjela samo nedostatke zbog kojih se nisam osjećala lijepom. Bez obzira na zategnut trbuh, vitku liniju, duge noge, predivnu kosu, u ogledalu nisam vidjela lijepu ženu. Vidjela sam je neki dan, na Facebooku. Slučajno sam pogledala stare slike, sada, s 10 kila viška, s 20 godina više, vidjela sam jednu zaista lijepu ženu. I nije mi bilo jasno kako sam tada mogla biti nezadovoljna svojim izgledom. Kad pogledam unatrag na to vrijeme, shvaćam da se ni tada nisam smatrala dovoljno dobrom, imala sam nisko samopoštovanje – tako su me odgojili.
Onda sam u jednom trenutku izgubila samu sebe…
Bez obzira na sve, imala sam te stvari koje su me činile sretnom i za koje sam se držala, koje su me spašavale. Onda sam u jednom trenutku izgubila samu sebe… Izgubila sam tu osobu koja je bila u meni, koja je posao odrađivala savršeno i beskrajno uživala u tome, koja je imala društveni život, koja je provodila predivno vrijeme s djetetom, nastojala mu pružiti djetinjstvo s puno lijepih uspomena, s puno iskustva.
Izgubila sam takvu sebe. Izgubila sam je, i tražila sam je godinama, jer nisam znala bez nje živjeti. Postala sam zombi, žena bez energije. Posao sam radila na 20 %, radila sam tek toliko da mogu preživjeti. Odrađivala sam samo one poslove za koje sam imala volje, s ostalim sam odugovlačila. Nisam se ničemu veselila, ništa me nije radovalo, samo su postojale kvačice – obavljeno. Za sve – za ručak, za pospremljen stan, za posao, za kave s frendicama, za sve. Bez volje, bez strasti, bez veselja, bez života. Sve je bilo sivo, u nekoj mračnoj rupi u kojoj odrađujem svoju zadaću samo zato što moram, a najradije bi bila na kauču i gledala u prazno danima, tjednima, mjesecima. To sam zapravo i radila kad god sam mogla.
Preživljavanje
Pozive prijateljica na kavu, na izlaske, počela sam izbjegavati. Spasili bi me uvijek neki izmišljeni izgovori. Ne zato što ih nisam voljela, ne zato što mi one nisu bile drage, nego zato što im nisam imala što reći. Ako bih se i našla u društvu, skupila bih svu snagu da prikrijem kako se uistinu osjećam, nisam nikoga željela zamarati. Nastojala sam izgledati bezbrižno, sretno. Nastojala sam se zabavljati… ponekad bi mi čak i pošlo za rukom.
Spremim se, krenem na druženje. Parkiram auto, udahnem i izdahnem duboko, kao da idem u ring s prvakom svijeta u boksu. Kažem sebi: ”Ok, idemo!” Razvučem osmjeh, potpuno nesigurna, potpuno slomljena, potpuno ne želim biti tu, ali to se ne vidi. Smijem se, pričam, zabavljam se, družim se, čak plešem i pjevam. Dijagnoza depresija.
Tražila sam pomoć, ali pomoći nije bilo
I tako, godinama sam bila uvjerena da nešto sa mnom nije u redu. Tražila sam pomoć gdje sam stigla. Išla od psihijatra do psihijatra. Ne želim dovoditi u pitanje ničiju stručnost, znanje, želju i/ili dužnost da kao liječnici pomognu, ali pomoći nije bilo. Ponekad sam imala osjećaj da ih nije briga, da samo čekaju da prođe moj termin. Nakon odlazaka na terapiju, odgovor je bio da je moje stanje uzrokovano životnom situacijom u kojoj se nalazim i da se ne mogu osjećati bolje dok sam god u toj situaciji. Meni je trebala pomoć da se osjećam dobro, “normalno”, kako bih bila u stanju riješiti životnu situaciju u kojoj se nalazim.
Moje razočaranje bilo je neopisivo. U jednom trenutku sam prekinula te tretmane, pa i prepisane antidepresive, zaključila da mi doktori ne mogu pomoći. Nije mi pomogla ni self-help literatura, pokušaji meditacije, razgovori s prijateljicama…
A sve što sam željela je biti ona “stara”, ona vesela, sposobna žena puna energije koja je sve stizala.
Autorica: anonimna čitateljica
Nastavlja se…