Kad sam se suočila s vlastitom depresijom, krijući je od svoje okoline, shvatila sam zašto. Ako su se popeli na tron slave i uspjeha, moraju se gore i održati. Uvijek su pod povećalom javnosti koja je gladna senzacija, skandala i uvijek spremna na hejtanje. Oni su uspješni na globalnoj razini. Blještavilo pozornice je njihovo područje kojim vladaju. A njihov dom, luksuzne vile u kojima žive, skrivaju priče koje mi ne znamo.
A da netko od njih izjavi da je u depresiji, jako mali dio populacije bi to razumio. Ostatak svijeta bi udario po njima – što se žali, kakva depresija, vidi ove koji nemaju ništa, pa nisu u depresiji. A tko kaže da nisu!? Mi “mali” ljudi imamo manju publiku, pa nam je malo lakše sakriti svoje demone.
Imaš li pravo na depresiju?
Nemaš! Ako to dežurni dušobrižnici odluče. Nemaš, jer imaš novaca ili dobar posao, krasnu obitelj, jer si uspješan, jer su ti djeca uspješna, jer dobro izgledaš, jer si se operirala i ugradila silikone, jer si bogat, uspješan i slavan. Nemaš pravo na depresiju ako imaš svoj stav, ako misle da si jak, sposoban i snalažljiv, ako drugi misle da imaš sve. Jer oni odlučuju što znači imati sve.
Imati sve može značiti da imaš dom, da voziš autić srednje klase, muka ti je kad dođe registracija ili kad trebaš kupiti nove zimske gume, imaš posao s kojim si zadovoljan, i onako, guraš nekako. Nisi baš siromašan, ali daleko si od toga da bi se moglo reći da si imućan. Imati sve znači i živjeti u nezamislivom luksuzu. Ali da li zaista imaju sve?
Depresija ne bira koga će. I moja depresija i tvoja depresija i depresija branitelja i depresija slavne osobe jednako je teška i jednako lomi i jednako uništava.
Depresija nije privilegija
Pročitala sam knjigu o depresiji koja je nedavno napisana od strane javne osobe. Zgrozila sam se komentarima hejtera. On nema pravo na depresiju jer ima dobar posao, dobru plaću i što sad on tu piše i što ga mediji uzdižu i tješe kad ima s druge strane ljudi koji su prošli sve krugove pakla, a o njima se šuti i nemaju nikakva prava, i nitko ih ne pita za njihove depresije.
Ne, nitko ih ne pita, ali nije kriv pisac te knjige. Nije on odlučio da ih nitko ne pita. On ne svojata svoju depresiju kao svoju privilegiju. Kao nešto što samo on ima i odlučio ju je pokazati javno kao trofej. Čovjek se ogolio do kosti. Zato treba puno hrabrosti. Ogolio se do kosti bez obzira što je unaprijed znao da će biti hejtera. Ali možda će njegova knjiga nekome dati nadu, možda i onima koje nitko ništa ne pita. Možda još netko napiše knjigu, možda se počne više pričati o toj bolesti, možda se predrasude umanje.
Podrška koju je dobio tom knjigom podrška je svima nama. Prelijeva se s njega na sve oboljele od depresije. Jer onaj tko je pročitao njegovu knjigu, možda će lakše razumjeti nekoga pored sebe tko se bori s depresijom.
Depresija nije privilegija. Depresija nije izgovor slabih ljudi koji ne znaju što će od dosade pa traže nečiju pozornost. Depresija je strašna bolest koja nepozvana dođe i odluči kampirati u tvojoj glavi, u tvojoj duši, u svakoj tvojoj pori.
Privilegija je kad nemaš depresiju
Privilegija je kad nemaš depresiju. Privilegija je kad možeš biti sposoban za normalan život. Privilegija je da ustaneš svaki dan i kreneš normalno u dnevne zadatke i rutine. Privilegija je kad ti nije uspjeh ustati iz kreveta. Privilegija je kad nisi slomljen iznutra.
Depresija nije zastava kojom pobjednički mašeš. Depresija je kad mašeš bijelom zastavom jer vidiš da si na kraju snaga od svakodnevne borbe. Bijela zastava koja znači tvoj poraz, sram, slabost, krivnju, samoosuđivanje, gubitak samopouzdanja, tvoju ništavnost, tvoju bezvrijednost.
Ali ne mašeš tom bijelom zastavom jer se sramiš svoga poraza, svoga pada, jer ne možeš zagrliti drvo pa se osjećati bolje, otići u šetnju, u prirodu i osjećati se bolje. Ne možeš oprati, oribati, skinuti tu ljepljivu smolu sa sebe.
Ako slomiš nogu, imaš gips, hodaš sa štakama. Svi oko tebe će ti pomoći, gledat će te sa suosjećanjem i neće te osuđivati. Neće upirati prstom i reći vidi njega, slomio nogu, stavio gips i sad tu nešto šepa i pravi se važan kao da je neki heroj. Možda je stavio gips samo da bi mi se netko digao u tramvaju.
Neće nitko tako reći.
Ako imaš depresiju, omalovažavat će te, govoriti da si lijen, da glumataš, da se izgovaraš, izbjegavaš obaveze, glumiš žrtvu, tražiš pozornost, pažnju, posebni tretman ili da jednostavno nisi normalan i treba te izbjegavati. Ako nisi dobre volje posprdno će ti reći – što nisi danas uzeo terapiju.
Najgore od svega što upravo žene osuđuje druge žene
Od depresije češće obolijevaju žene nego muškarci. Žena radi, brine o kućanstvu, o djeci, ima milijun obaveza. Pored toga, trebala bi izgledati dobro, biti nasmijana, raspoložena. Ako nije, ima PMS (što je isto gluma) ili je lijena, zapustila se (na što nema pravo). Ako je uspješna u poslu, onda je kučka koja zanemaruje svoju obitelj, iako ne znaju da nakon prekovremenih sati na poslu juri doma i razvozi djecu po aktivnostima, kuha, posprema, čisti, pegla, nema vremena za sebe. Ako je sređena onda je namontirana. Ako nije onda – vidi na što sliči. A tko zna kakav ima brak i ima li doma muža ili mučitelja koji je maltretira. Ima li ona pravo na depresiju?
Najgore od svega je što upravo žene osuđuje druge žene. Muškarci se međusobno uvijek natječu, ali jedan drugoga i štite. Dok su žene sklone osuđivati druge žene. Žena je ženi vuk, jako često.
I kako da jedna uspješna, zgodna, dobro obučena žena, koja je možda ugradila neke silikone ili popravila nos (pa je plastična), odakle njoj pravo da ima depresiju. Ionako joj zavide na svemu što je postigla, a onda je još i depresivna. Ma dajte molim vas. Što ona glumi. Što joj fali. Predobro joj je u životu, pa sad tu nešto glumata.
Depresija ne bira
Muškarac koji ima depresiju obično je u očima drugih jadnik i slabić. Ako se u svojoj muci oda piću, postane alkoholičar. Ali prihvatljivije je da je alkoholičar, nego da ima depresiju. Od muškarca se očekuje da bude jak, glava obitelji, oslonac. Koliko mu snage za to treba ako se bori s depresijom?
Depresija ne bira, može pogoditi ljude svih životnih pozicija i statusa.
Možemo li pustiti hejterima da odlučuju tko ima pravo na depresiju? I ima li netko zaista depresiju ili samo glumata.
Osuđivanje ili osporavanje nečije depresije dodaje sol na ranu. Depresija nije znak slabosti ili nedostatak karaktera nego ozbiljna bolest koja zahtjeva razumijevanje, podršku i liječenje. Ali toga svega kronično nedostaje. Depresiju ne izabereš, depresija ti se desi. Jednako kao što ne izabereš slomiti nogu, nego slomi se iz x razloga i situacija.
I tko onda ima pravo na depresiju? Tko ima pravo slomiti nogu i s gipsom hodati uokolo?
Autorica: anonimna čitateljica
Nastavci serijala “Iz dnevnika depresivne žene”:
1. Dijagnoza depresija
2. Zaboraviš tko si jer predugo traje tvoja unutarnja borba
3. Probudila sam se uobičajeno, a onda me obuzeo demon depresije
4. Sretno lice
5. U bolnici je bilo lijepo, na početku
6. Depresija u božićno vrijeme
7. Nepobjedivi heroj je u meni
8. Život u pratnji depresije
9. Depresija i debljanje, kombinacija koju ne želite
10. Načini borbe s depresijom iz mog osobnog iskustva
Nastavlja se….
Napomena: Sadržaj na portalu, uključujući iskustva čitateljica, kreiran je i objavljen u informativne svrhe. Nije zamjena za profesionalni medicinski savjet i ne treba se na njega oslanjati kao na zdravstveni ili osobni savjet. Uvijek potražite savjet svog liječnika ili drugog kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili medicinskim stanjem.