Jedni gube ispriku za kukanje, a drugi kreću u nove izazove. S obzirom na to da se vrijeme dijeli na „prije i nakon izbijanja epidemije”, priznat ću da su posljednje dvije godine meni bile odlične. Nisu išle po planu i odvele su me na neke nove staze, ali sada znam da je tako i trebalo biti. Nisam osoba koja donosi novogodišnje odluke, ali sada je pravo vrijeme da rezimiramo što se donedavno događalo s nama i u našem okruženju. Što želimo od toga zadržati, a što promijeniti. No, tko se ne plaši promjena? Tko, doista može reći da s veseljem juri u nove izazove bez da imalo zastane?
Put koji se mora prijeći i samopromatranje
Čovjek je biće navika i rutina. Grčevito ih se drži iako bi mu nove donijele potpuni preokret. Ali to je put koji se mora prijeći. Iako putevima koje sam do sada prehodala nisam išla uvijek brzinom i smjerom koji sam mislila da želim, to me je dovelo do ovoga gdje jesam i utjecalo da postanem baš ovakva kakva jesam. A iskustvo je dragocjeno. Da bi to osvijestila i sada bila zadovoljna, trebalo je uložiti svjestan trud. Jedna od tehnika koja mi je služila bila je – samopromatranje. Koristim je kako bi osmotrila širu sliku jer život nije crno-bijel, iza svake posljedice stoji uzrok. Tehniku prakticiram i s klijentima i rezultati su jako dobri. Druga je tehnika prihvaćanja u smislu da se ne bježi i ne potiskuje neželjeno, već ga se prihvaća kao nešto što se događa s razlogom i priliku za rast, a ne dugotrajnu patnju.
Krajevi donose i nove početke
Krajeve uglavnom ne volimo jer donose promjenu, nešto novo i nepoznato. Pritom zaboravljamo da krajevi donose i nove početke. Sve oko nas je u konstantnoj promjeni i ako je sami ne potičemo i ne prihvaćamo, život će nas ponekad pogurnuti. To znači da je pravo vrijemo i da smo spremni. Do sada nam je epidemiološka situacija bila izgovor za odgađanje i stagnaciju. Uskoro će se i to promijeniti. Ostat ćemo sami sa sobom i pred bezbrojnim opcijama pa ćemo se opet osjećati pogubljeno.
Kada se osvrnem na svoj put, zahvalna sam za sva poglavlja koja sam zatvorila jer su ispričala svoju priču. I ne, nije mi bilo lako nekim ljudima, poslovima, mjestima… reći „sada je dosta jer ja odlazim”, ali da nisam podvlačila crte ne bih napravila mjesta za novo. Još u meni čuči perfekcionist koji se pita „jesam li mogla i trebala nešto napraviti bolje/drugačije/pametnije…”. Ali, on je sada sve manji i nije u ulozi kritičara, već kao doza poštovanja prema ljudima s kojima radim i živim, prema talentima, sposobnostima i vremenu koje mi je dano.
Od prekida, sastanaka i rastanaka, odnosno od životne plime i oseke, ne može se pobjeći. I sada se već, naprosto, osjeti miris novog početka – novo doba. Nešto staro mora otići da bi nešto novo došlo. Ako ste donijeli novogodišnju odluku ili ako krećete s nečim novim od ponedjeljka, sjajna je vijest da nikad nije bilo bolje vrijeme za promjene.
Povezano: Ovo su najčešće manjkavosti poslovnih sustava koje sam uočila kroz godine rada
