U nastavku su navedeni najčešće spominjani načini borbe s depresijom koje sam pronašla. Savjet po savjet s kratkim objašnjenjem što koji znači, a ispod svakoga je moje osobno iskustvo.
1. Tražite stručnu pomoć
“Razgovarajte s terapeutom ili psihijatrom. Stručni savjeti mogu pružiti alate i strategije za suočavanje s depresijom.”
Jesam, na više mjesta. Pomagalo je najviše na samom početku jer sam dobila nadu da mi može pomoći. Dobila sam terapiju, antidepresive. Neko vrijeme bi djelovali, bila bih bolje, ali nikad dovoljno dobro da budem ona stara ja koju želim vratiti. Ogroman je problem što psihologa i psihijatara nema dovoljno. Pogotovo nakon pandemije. Termini su se prorijedili jer ima previše pacijenata, sad se čeka i po 2 mjeseca na termin. Terapeut mi treba da s njim često razgovaram, jer između tretmana prolazim kroz strašne epizode i dugo mi je čekati sljedeći termin ako je tek za mjesec ili dva, ali moram nekako izdržati.
Psihijatar je medicinski doktor koji na temelju razgovora, emocionalnih i fizičkih simptoma određuje dijagnozu i u skladu s time određuje terapiju. Prepisuje ti lijek. Dolaziš kod njega na svojevrsnu kontrolu, gdje na temelju razgovora vidi kako terapija djeluje na tebe i treba li je prilagoditi. Imala sam sreće i našla sam jednu divnu psihijatricu koja je postala konstanta u mom životu.
Psiholog za razliku od psihijatra ne može prepisati lijekove. Psiholog je stručnjak iz područja psihologije. Posao psihologa je pružanje podrške, procjena mentalnog stanja, dijagnosticiranje problema različitim terapijskim tehnikama, podrška i savjetovanje kako da se nosimo s čudovištem koje nas je zarobilo.
Ovo je moje iskustvo s mojom psihologicom:
To su razgovori s nekim tko ne misli da si sve ono što ti misliš o sebi. Netko tko te ne smatra jadnikom i slabićem, tko ne misli da pričaš gluposti i da samo trebaš otići u šetnju prirodom i zagrliti drvo. Postavlja razna pitanja, nekad te samo pušta da pričaš.
Zajedno upoznajete tvojeg demona. Radite zajedno na tome da nađete uzroke depresije. Izvlači iz tebe neke potisnute stvari, traži s tobom kotačiće koji su izašli iz ležišta pa cijeli sistem ne radi kako treba. Nekad plačeš, nekad se smiješ, imaš onih AHA momenata. Svašta izblebećeš, svakakve svoje misli, stvari kojih se sramiš, kojih se bojiš, koje te bole, koje te paraliziraju, koje su te povrijedile, koje ne razumiješ, koje te zbunjuju. Što mrziš kod sebe, što voliš kod sebe? Ali toga je malo, zapravo ništa; barem u mom slučaju.
Smiješ reći da danima buljiš u prazno, da odugovlačiš s obavezama. Smiješ reći da se prejedaš, smiješ reći da se mrziš. Smiješ reći kako samu sebe vidiš. Smiješ reći i stvari koje ni sebi ne želiš priznati. Pričaš i o svojim snovima, željama i nadama, o onome što si izgubila, o životu koji želiš vratiti natrag. Smiješ reći sve, i što god kažeš, nećeš naići na osuđivanje, nego na iskreno razumijevanje, blagost. Cijelo vrijeme osjećaš poštovanje prema sebi, ne osjećaš se kao osoba drugog reda.
Često ti kaže da je u redu da se osjećaš ovako ili onako i dobivaš savjete kako da si pomogneš. Psiholog ne može obaviti sam posao, nego uz našu pomoć. Kroz razgovore, kroz otvaranje, ogoliš se do kosti, ali to je u redu, jer to je pravo mjesto za to.
Čarobnog štapića nema
Čarobnog štapića nema. Jer depresija nije trn u nozi koji će netko pincetom izvaditi, malo će boljeti, stavit ćemo flaster i za koji dan neće ni ožiljak ostati.
Nakon svakog tretmana izađemo drugačiji. Nekad zbunjeni, nekad se treseš, nekad si sretna, sve ovisi o tome što si tog dana osvijestila. Ali osjećaš olakšanje. Osjećaš nadu da možeš opet postati normalna i izbaciti demona koji ti se bespravno uselio u glavu. S vremenom se i osjećaš bolje, lakše se nosiš sa svojim demonom, nekad se osjećaš sasvim dobro. Ali ja nisam došla do faze u kojoj sam vratila sebe. Samo je postalo lakše. Bilo je više dobrih nego loših dana, a loše dane sam nekad lakše izdržala, ne svaki put, ali ipak jesam.
Ok, i u čemu je problem!?
Pa, budžet mi nije više dopuštao. Jednostavno došao je trenutak kad si više nisam mogla priuštiti da idem svaki tjedan kod moje psihologinje. I nije mi palo na pamet da tražim neki besplatni termin jer ona živi od toga.
Psihologa nema dovoljno, čak ni u privatnoj praksi. Prije nego sam došla do svoje, nazvala sam ih nekoliko, nisu primale nove pacijente, nisu imale slobodnih termina. A naći psihologa preko HZZO-a, pa to je jako teško. Ima ih premalo, dio su sistema koji im diktira koliko pacijenata mogu primiti. Termini se čekaju predugo, a posjet psihologu jednom mjesečno ili jednom u dva mjeseca nije ti dovoljno. Meni ne. Ali sustav tako funkcionira.
Osim toga, sa svojim psihologom moraš kliknuti. Ako ne klikneš, ništa ni od čega. To treba biti osoba u koju ćeš steći dovoljno povjerenja da ispričaš sve što te muči. To treba biti osoba poput moje psihologinje koju sam gore opisala.
Treba nam i psihijatar i psiholog. Ovaj prvi te liječi lijekovima, jer depresija je kemijski proces u mozgu i mora se liječiti lijekovima, i treba nam dobar psihijatar koji nas razumije i koji može dobro procijeniti, odnosno dijagnosticirati naše stanje i prepisati lijek koji će pomoći. A ovaj drugi pruža razgovor, razumijevanje, savjetuje nas kako da se nosimo sa svojim uraganima.
Trebaju nam oba.
2. Vježbanje i fizička aktivnost
“Redovita tjelovježba može pomoći u oslobađanju endorfina, hormona sreće, što može poboljšati raspoloženje.”
Probala, krenula, stala, pa opet krenula na treninge i odustala. Ne mogu izaći iz stana. Ne mogu trenirati među ljudima koji su normalni. Ne mogu. Vježbati doma – i to sam probala. Ali svi znamo kako to završava, to ni “normalnima” baš ne ide. Kriva sam, nemam dovoljno discipline da se natjeram vježbati svaki dan ili tri dana u tjednu ili kako god.
3. Zdrava prehrana
“Prehrana bogata voćem, povrćem, cjelovitim žitaricama i proteinima može imati pozitivan utjecaj na mentalno zdravlje.”
Hranim se zdravo. Ne baš štreberski zdravo, skoro sve navedeno je u mojem jelovniku. Osim voća, voće ne volim.
4. Uspostavljanje rutine
“Pokušajte uspostaviti rutinu spavanja, obroka i aktivnosti. Struktura može pridonijeti osjećaju stabilnosti.”
E, ovo je jednim malim dijelom izvedivo. Periodično. I jako rijetko.
5. Izražavanje osjećaja
“Pisanje dnevnika, slikanje ili razgovor s bliskim prijateljima o svojim osjećajima može biti oslobađajuće i olakšati teret depresije.”
Evo pišem, ne znam da li mi je lakše ili nije. U nekim trenucima me uhvati strašna anksioznost od ovoga što pišem. I nemam pojma zašto pišem. Jednostavno mi je došlo. Nemam pojma u što sam se to upustila. Sad je anksioznost od pisanja manja i rjeđa. Pišem sebi i pišem vama. Možda pomogne meni, možda pomogne još nekome. Možda netko prepozna svoje ludilo u mojem, pa mu bude lakše. Nemam pojma zašto, ali eto, pišem, i mogu reći da je zasad ok.
Pišite.
Za slikanje nemam dara. I ne da mi se. Djeluje mi komplicirano nabavljanje pribora za crtanje ili slikanje. Ali ako vama to može pomoći, slikajte.
Razgovarati s bliskim prijateljima zaista oslobađa. Ali dođu faze kad radije ne pričam ni s kim jer ne želim pričati o svojoj depresiji, a za bilo što drugo nemam volje. A često ni ne znam što bi mogla pričati u društvu jer sam toliko duboko u depresiji da više ne znam za nešto drugo. I drugo, pa koji prijatelj bi mogao podnositi naše priče, pa nije fer da na njihova leđa bacamo svoj teret. Dozirati treba, koliko god je moguće.
6. Pronalaženje podrške
“Povežite se s ljudima koji vas podržavaju i razumiju. Osjećaj pripadnosti i podrška od drugih može biti iznimno važna.”
To su bliski prijatelji, ali o tome sam napisala gore. Osjećaj pripadnosti nemam već dugo, ne pripadam nigdje i nemam pojma gdje i kome bih mogla pripadati. A jako bih željela negdje pripadati.
Podršku je jako teško naći. Jer jako je teško razumjeti osobu koja ima depresiju.
7. Dovršavanje malih zadataka
“Postavljanje malih ciljeva i rad na njihovom ostvarivanju može pridonijeti osjećaj postignuća i poboljšati samopouzdanje.”
Negdje sam pročitala da svako jutro trebaš namjestiti krevet i da je to onda prvi zadatak u danu koji si izvršio, pa je onda lakše dalje. Volim svoj krevet, sviđa mi se moja posteljina. Nisam ga prije pospremala svako jutro, ali od kad sam to pročitala, pospremam ga svako jutro, i baš je lijep s ukrasnim jastučićima, s prekrivačem preko njega.
Krevet je pospremljen, izgleda lijepo, ali ostatak dana je isti kao i prije tog jutarnjeg obreda. Svejedno, namjestim krevet svako jutro jer me to čini zadovoljnom, i lijepo izgleda.
Postavljanje ciljeva je nešto što kod mene izaziva ogromnu, strašnu anksioznost. Jednostavno ne mogu napisati svoje ciljeve ni korake ni taskove koji me do tih ciljeva trebaju dovesti. Jednostavno ne mogu. Samo kad pomislim na to, neću sad pisati kako izgleda moja anksioznost, već sam negdje to napisala. Sad ne mogu, jer mi je prestresno.
8. Vještine opuštanja
“Tehnike poput meditacije, dubokog disanja ili joge mogu pomoći u smanjenju razine stresa i tjeskobe.”
Vođena meditacija s dubokim disanjem i opuštanjem je odlična. Ali kad sam u svojim strašnim epizodama nema šanse da bih se toga sjetila. Radije popijem lijek i odem spavati da preživim dan. Jer nekad je toliko neizdrživo da jedino spavanje donosi osjećaj da ništa ne osjećaš.
Šteta je što se češće ne sjetim meditacije, ali kad nemaš volje ni za čim, onda se ne možeš prisiliti na meditaciju. A kad imam dobre sate ili dane, nemam vremena za meditaciju jer onda koristim svaki trenutak da obavim sve što nisam dok je trajala epizoda, i sve što mogu unaprijed, prije nego me opet uhvati, jer ne znam kad će.
Jogu sam isto prakticirala, ali u životu prije depresije. Joga je divna aktivnost, odmara, balansira, opušta. Ali ovako sva ukočena, probala sam, ne ide. Probat ću opet kad budem malo bolje. Preporučujem jogu sebi i svima drugima.
Nekako mi je riječ “depresija” otrcana i toliko stigmatizirana da je zapravo jako ne volim upotrebljavati. Osim toga, u depresiji sam stalno. Samo imam sate i dane kad se ona umori, pa me malo pusti da prodišem prije nego opet navali. Zato više volim reći epizoda. Epizoda je ono dno na koje me baca. Epizoda je sve ono strašno što osjećam kad me nokautira.
9. Postavljanje granica
“Naučite reći “ne” stvarima koje vam uzrokuju dodatni stres ili iscrpljenost. Postavljanje granica važno je za vaše mentalno zdravlje.”
Tome bi me netko trebao naučiti. Jer ne mogu reći ne kad me netko treba.
10. Pronalaženje svrhe i hobija
“Pronalaženje aktivnosti koje vas ispunjavaju i daju vam osjećaj svrhe može pomoći u borbi protiv depresije.”
To je možda najteže. Moj život je potpuno izgubio svrhu. Ovo u što sam se pretvorila nema nikakvu svrhu osim da me muči i zlostavlja na milijun načina. Sretna sam kad uspijem na vrijeme i kako treba obaviti posao od kojeg živim, obaviti sve obaveze koje imam. Nema mjesta za hobi ni aktivnosti, a ne postoji ništa što me veseli i ispunjava. Samo ništavilo.
Načini borbe s depresijom – moj zaključak
Od svih savjeta prvi je jedini koji zaista pomaže. Ali to je dugotrajan proces i treba puno strpljenja da vidimo prve rezultate, ali psihijatar i psiholog su jedini koji mogu pomoći. Jer depresija je bolest. Depresija nije trend ili hir. Depresija je ozbiljna bolest. I treba joj se tako pristupiti.
Svi ovi ostali savjeti i načini borbe s depresijom mogu pripomoći. Ja sam napisala svoje osobno iskustvo, ali možda u nekom trenutku neki od spomenutih savjeta, koji mi trenutno ne pomažu, ipak počnu pomagati. Tako da ih ne bih otpisala.
Depresivna žena. Opisuje li me to, označava li me to? Ili sam ipak nešto puno više? Jesam. Ali trenutno me taj epitet najbolje opisuje.
Nadam se da neće tako biti zauvijek.
Autorica: anonimna čitateljica
Nastavci serijala “Iz dnevnika depresivne žene”:
1. Dijagnoza depresija
2. Zaboraviš tko si jer predugo traje tvoja unutarnja borba
3. Probudila sam se uobičajeno, a onda me obuzeo demon depresije
4. Sretno lice
5. U bolnici je bilo lijepo, na početku
6. Depresija u božićno vrijeme
7. Nepobjedivi heroj je u meni
8. Život u pratnji depresije
9. Depresija i debljanje, kombinacija koju ne želite
Nastavlja se….
Napomena: Sadržaj na portalu, uključujući iskustva čitateljica, kreiran je i objavljen u informativne svrhe. Nije zamjena za profesionalni medicinski savjet i ne treba se na njega oslanjati kao na zdravstveni ili osobni savjet. Uvijek potražite savjet svog liječnika ili drugog kvalificiranog zdravstvenog stručnjaka za sva pitanja koja imate u vezi sa svojim zdravljem ili medicinskim stanjem.